— Vama je uspjelo da radite i s Anatolijem Jevgenjevičem, šta možete o tome ispričati?
— U početku, u Savezu su bila tada dva brilijantna teoretičara — Boleslavski i Geller. Geller je sve držao za sebe. Jednom, na prvenstvu Saveza, izgubio sam partiju od Efim Petrovicha, i kad sam sišao sa bine, Boleslavski mi je rekao: „Nadam se da razumijete da Geller nije smislio nijedan potez za tablom — sve je to već razrađeno kod kuće.“
Boleslavski je, naprotiv, bio njegova potpuna suprotnost. On je sam bio sjajan šahista, rano prestao igrati zbog zdravstvenih problema, ali nikada nije pravio tajne od svojih otkrića i široko ih je dijelio u šahovskoj periodici. Kao teoretičar šaha bio je nezaobilazna visina.
Godine 1972, kad se Spaski pripremao za meč s Fišerom, Geller mu je savjetovao da pozove Boleslavskog na pripreme. Erudicija ovog posljednjeg toliko se dopala Spaskom, da je insistirao da Isaak Jevremovič ide s njim u Reykjavik — ne kao član već pripremljene delegacije, nego s turističkom grupom.
Kad je Spaski počeo gubiti meč, etiketa mu više nije bila važna, i Boleslavski je danonoćno boravio u njegovoj vili. Amerikanac je tada skakao iz otvaranja u otvaranje, i jedino je erudicija Boleslavskog pomagala Borisu da se nekako održi.
Kasnije, kad je Karpov trebao igrati meč s Fišerom — 1975. — njegov trener Semjon Furman je također dogovorio da se pozove Boleslavski na pripreme. A kad je Boleslavski umro, Furman se obratio meni s molbom da nastavim njegov rad.
Rekao sam da nisam tako obrazovan, ali da ću učiniti sve što mogu. Napisao sam prilično dobar rad, i čim sam ga predao, odmah su mi tražili drugi, ali to je već bilo na daljinu.
1980.godine izašlo je zatvoreno rješenje CK o povećanju izdanja šahovske literature. U moskovskom izdavaštvu „Fizkultura i sport“ ponudili su mi da napravim knjigu o odbrani Moderni Benoni. Ali sam mislio da bi u Minsku bilo lakše izdati takvu monografiju — uvijek se može nešto popraviti ili dodati.
Odbio sam — i, ispostavilo se, uzalud. Jer je rukovodilac sportske redakcije izdavača „Bjelorus“ nije naročito volio — iz raznih razloga. I knjiga je izbačena iz plana.
Moralo se boriti, vratio sam je u plan, ali su i dalje tražili bilo kakav povod da je uklone. Traženo mi je da dostavim recenzije za taj rad.
Jednu je napisao moj prijatelj Lev Psahis — tadašnji dvostruki šampion SSSR-a. Drugu recenziju sam htio da potpiše Garri Kasparov, koji je više puta bio kod mene u kući. Uvijek smo imali odlične odnose.
Poslao sam mu poruku preko njegovog trenera, mog prijatelja, i on je neočekivano odgovorio da Garik nema vremena da se time bavi.
— Nezgodan trenutak.
— Nisam imao izbora nego da se obratim Igoru Zajcevu, koji je trenirao Karpova. On je pristao. Zatražio je rukopis i temeljito je radio s njim. Napisao je dobru recenziju i knjiga je objavljena.
Nekoliko godina kasnije, kada je došao u pitanje predstojeći meč Karpov — Kasparov, Igor me je zamolio da pomognem Tolji u pripremi tog otvaranja, jer ga je Kasparov često koristio.
I u godinama 1984–85 radio sam s Karpovim. Izgleda da uspješno, jer Zajcev, koji je uvijek zazirao od uloge glavnog trenera, predložio je, naravno uz znanje Karpova, da postanem mozak tima — da sve informacije dolaze do mene.
Bio sam iznenađen, jer sam uglavnom imao veću simpatiju prema Kasparovu. Postavio sam pitanje o uslovima. Ispostavilo se da mi niko ne planira ponuditi uslove, pa sam odbio taj posao.
Inače, mogao sam s njim početi da sarađujem mnogo ranije — 1975. mi je ponuđeno da se preselim u Lenjingrad i postanem državni trener. Nudili su stan. Slično je bilo i iz Taškenta.
Kad sam bio sekundant Talja, u Rigi su mi ponudili stan pisca Vilisa Lacsisa. Ali izabrao sam Minsk. Da je neko to cijenio — upravo u rodnoj republici su mi toliko prepreka stavljali…
Ali vratimo se Karpovu i osobinama njegovog karaktera. Sjećam se da smo jednom na pripremama u Pribalti čak plovili jezerom čamcem. Ja u jednom pravcu, on nazad. I Tolja je brojao moje veslanje. Objašnjeno jednostavno — navikao je kalkulisati opterećenje, a ne uživati.
Još jedan primjer — na pripremama u Novogorsku, Karpov je otišao u Moskvu da igra tenis. Dogovorio sam se da nakon tenisa dođe kod mene. „Pa, oko sedam ću kod tebe.“ — „Da, čekam te u 18:45.“ Pedantan kao rijetko ko.
Drugi dan radimo s njim, i vidim da se ne osjeća dobro. „Tolja, da li da napravimo pauzu?“ — „Ne, moram danas završiti tu temu.“ Kad smo završili temu, on, jedva dišući, mi je rekao gdje je termometar. Ispostavilo se da mu je temperatura bila blizu 40!
— Talj sigurno ne bi toliko brinuo.
— Mislim da niko ne bi — bar od onih velemajstora koje poznajem. Kolikom snagom volje moraš da raspolažeš, da radiš na vrhu svjetske teorije, a već pet minuta kasnije ležiš polu‑bez svijesti.
— Nije čovjek, nego mašina.
— Ne stalno. Karpov je bio strastveni filatelista, imao je sjajnu zbirku markica — danas joj se vrijednost procjenjuje na oko 20 miliona dolara. Malo sam o tome znao, ali sigurno nisam bio onaj kome je dužan pokazati svoje najljepše markice. Ali Tolja je, međutim, nekad to učinio — poslije naše trening sesije.
Tada je bio razveden od prve žene, još se nije oženio drugom, i pomislio sam: u kakvom dubokom stanju usamljenosti moraš biti, da otvoriš nekome najdraže, s kim se nisi vidio godinama.
— Pretpostavljam da vam je najdraže bilo raditi s Borisom Gelfandom.
— Bez sumnje, to su bili rad i odnosi na potpuno drugom nivou. Moj prijatelj Edik Zeljkind, s kojim sam se poznavao od djetinjstva, otišao je u Izrael 1979. Tokom Olimpijade odlučeno je da se pusti emigracija Jevreja, i Edik je iskoristio to, na kraju završivši u SAD.
U Minsku je ostala perspektivna grupa — osim Borisa Gelfanda, tu su bili braća Atlas i Ella Horovets. „Razumijem da ne možeš uzeti sve, ali bar uzmi Gelfanda.“ I obećao sam mu da, kad završim s Taljem, počnem raditi s Borjom.
I zaista, počev od jeseni 1980, Borja je dolazio kod mene četiri puta nedeljno po tri‑četiri sata, pa i duže. Tada me je oduševilo njegovo nevjerovatno radoljublje i fanatična ljubav prema šahu.
Ako sam dao zadatak, uvijek je bio urađen sa žarom, i trebalo ga je odvlačiti od šaha. Ponekad sam morao prekinuti da zajedno ručamo s Borjom i nastavili poslije.
Postepeno, kad je počeo ulaziti u svjetsku elitu, uloge su se promijenile. Na primjer, 1990. godine — nakon što smo zajedno bili na međunarodnom turniru u Manili, Borja ga je sjajno pobijedio, dijeleći prvo‑drugo mjesto s Vasilijem Ivanchukom. Po kraju godine imao je treći rejting na svijetu, poslije Kasparova i Karpova.
1991.održan je četvrtfinalni meč s Nikolićem. Borja je uvjerljivo pobjedio. Meč je bio od osam partija, jednu je dobio, ostale su bile remi. A posljednju partiju je iznenada izgubio. Podigla se tolika histerija da je stricu Nikolića pozlilo, i nije se uspio spasiti.
Borja je bio potpuno potresen, a imali smo dan odmora pred dodatnu partiju, i ja sam odlučio, voljno — moramo odigrati trening meč. Prionuo sam da ga trgnem.
Koristio sam novotariju u otvaranju, simulirao cajtnot, odbijao ponude remija, i u suštini smo imali idealan trening. Pred kraj partije bio je skroz sabran, a sljedeći dan je pobijedio.
Za polufinalni meč sa Shortom u Briselu Borja se odlično pripremio. I prvu partiju — crnim figurama — pobijedio je. Izgledalo je da je gotovo, ali u tom trenutku dogodio se puč u Moskvi.
Borja je bio sasvim posvećen šahu, ali me to uznemirilo — mnogo sam toga video u životu, ali tada nisam razumio u kojem smo svjetu.
Nikome nije padalo na pamet da bi taj puč mogao biti farsičan. Odmah su nam ponudili politički azil u Belgiji, i počeli su razgovori o mogućnostima.
Ukratko, propustio sam nešto, i Borja je na kraju izgubio meč od Engleza. Ovaj je na kraju igrao meč s Kasparovom za titulu svjetskog prvaka — ali već izvan okvira FIDE, koju je Kasparov uspio razbiti.
Tada je Borja mogao dohvatiti Kasparova, ali čak i tada bi izgubio, jer je Garri bio mnogo nadmoćniji od svih.
Kasparov je generalno bio najsnažniji igrač u istoriji šaha. Prije svega mislim na njegovu prednost nad svima ostalima. U devedesetim godinama Garri je imao ogromnu nadmoć nad svojim okruženjem. Neosporno, Fišer je mnogo uradio u svoje vrijeme, ali to je bilo samo par godina. A Kasparov je dominirao punih 15 godina.
Može se pričati i o Magnusu Karlsenu, ali to je potpuno drugi šah, koji nažalost nije blizak meni. Ogroman je uticaj računara — u smislu pripreme i razmišljanja. Ali ipak, Norvežanin je veličanstven i najbliži geniju Kasparova.
— Godine 2012 Gelfand je igrao meč za titulu svjetskog prvaka s Indijcem Anandom.
— Borja je bio korak do pobjede, dobio je sedmu partiju, a u osmoj je htio Ananda dokrajčiti. Kasnije sam u analizi za najbolji holandski šahovski časopis dokazivao da je imao mogućnost da crnim dobije normalnu poziciju. Ali propustio ju je (sa čim se Borja kasnije složio). I na kraju je napravio potez i upao damom u zamku. To je bilo užasno…
Ali to je sad pola problema — meč je završio neriješeno. U dodatnim partijama imao je mnogo veće šanse da pobijedi nego Anand, ali, na kraju, izgubio je. Bilo je bolno, cijela ekipa je bila tužna. A Borja je utješio sve da, opet, priznajte, mnogo govori o njegovom karakteru.
— Još jedan od vaših učenika bio je Ilya Smirin.
— Radio sam s njim četiri godine. Ugodan, veoma sposoban mladi čovjek, koji je volio zapadati u razne interesantne situacije.
Godine 1988. 55. prvenstvo SSSR-a okupilo je najjači sastav za nekoliko decenija. Dovoljno je reći da su prvaci postali Karpov i Kasparov, a glavni sudija je bio sam Botvinik. Dvadesetogodišnji Smirin je prvi put igrao s korifejima.
Stigavši u Moskvu u košulji i pantalonama, ostavio je kofer u garderobi Bjeloruskog željezničkog kolodvora i otišao u Centar šaha da sazna za hotel (kao da je teško bilo nazvati iz Minska!).
Smjestivši se u Centru Hammer, Smirin je otišao na stanicu po stvari i shvatio da se sjeća šifre, ali ne i broja ormarića! Objašnjeno mu je da se nepreuzete garderobe otvaraju za 10 dana, ali su mu dozvolili da provjeri svoje šifrovane podatke.
Svako veče, poslije kola, išli smo tamo kao na posao, ali smo zarađivali samo žuljeve na prstima.
Međutim, Smirin je postao glavni hit prvenstva, izdvajajući se svojim izraženim mladalačkim stilom. I tek nakon 10 dana je uspio da se presvuče.
— Koga biste stavili u simbolički tim bjeloruskih šahista svih vremena?
— Prvu tablu, naravno, Borja. Na drugoj Boleslavski, na trećoj Smirin. U svoje vrijeme bio je trinaesti šahista svijeta. Zatim Suetin. Pa Vitya Kuprejčik, koji je, moram priznati, igrao vrlo jako u osamdesetima.
On je “eksplodirao” na minhskom prvenstvu SSSR-a 1979., dijeleći 5–7. mjesta. A dvije godine kasnije, na istom turniru u Viljnusu, startovao je toliko da su svi bili sigurni da je prvak već poznat — Vitya je dobio prvih pet partija. Poslije je, međutim, naglo usporio i bio daleko od nagrada.
Za šestu tablu bi izbor bio širok: Andrej Kovalev, Slava Didiško i dva Alekseja — Fedorov i Aleksandrov, ne računajući mlade koji su počeli ili rođeni poslije mog odlaska.
Ali iz poštovanja prema jedanaest titula šampiona republike i prvom mjestu na svojoj tabli na Olimpijadi 1994. u Moskvi, ja bih stavio Didiška.
I taj supertim, koji, nažalost, više nije moguće sastaviti, vjerujte, bio bi zastrašujuća sila gotovo na bilo kojoj šahovskoj olimpijadi.
— Vi ste otišli u Ameriku 2000.
— A nakon 13 godina FIDE me je uvrstila u svoj Hall of Fame. Ali ipak u Americi mi je jako nedostajalo velemajstorska titula. Ovde titule imaju značaj.
Iako sam, po ideji, ovdje prilično dobro igrao — nakon 20 godina pauze zauzeo sam drugo mjesto na prvenstvu SAD-a za seniore. Pobjednik Larry Kaufman je nakon toga osvojio i svjetsko seniorsko prvenstvo.
To je sve bilo 2008. U istoj godini diplomirao sam univerzitetu, birajući studij istorije umjetnosti, kojom sam se zanimao još iz mladosti.
Ispostavilo se da sam tek u Americi, u sedmoj deceniji života, uspio ostvariti svoj san. Pri tom sam to uradio na engleskom jeziku. Ispitao sam se iz svih predmeta s peticama, samo sam jednu četvorku dobio — ako prevodimo u sovjetske ocjene. I mislim da to i nije loše…
(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)