Autor: Jurij Šaburov
Što se tiče završne Aljehinove rečenice, ona je sasvim razumljiva — šahisti koji su postali profesionalci bili su slabo materijalno obezbijeđeni, zavisili su od organizatora turnira i mecena, ako bi se takvi uopšte našli. Planirani meč s Kapablankom tada još nije imao ohrabrujuću izvjesnost, i Aljehin je, naravno, morao razmišljati kako da svoju neugasivu ljubav prema šahu potkrijepi materijalnom osnovom, koristeći svoje pravno obrazovanje.
Samo četiri dana nakon završetka turnira u Zemeringu, zatičemo Aljehina među učesnicima drugog takmičenja — u Drezdenu. Tu je igrao sabrano od samog početka i bio je zadovoljan svojim stvaralačkim postignućima. Ali ga je u sportskom pogledu nadmašio Aron Nimcovič, koji je osvojio prvu nagradu sa sjajnim rezultatom od 8½ poena iz 9 partija. Aljehin, koji takođe nije izgubio nijednu partiju, zaostao je za njim za poen i po. Iza njih su bili Rubinštajn, Tartakover…
Pored nagrade za drugo mjesto na turniru, Aljehin je zajedno sa Nimcovičem dobio i drugu nagradu za najljepšu partiju, koje su obojica osvojili protiv istog protivnika — Rubinštajna.
Ovdje je pogodno napraviti kratku digresiju, posebno u vezi sa odnosom Aljehina i Nimcoviča. Dobro je poznato da je Aljehin nestrpljivo reagovao na iskrivljavanje njegovog prezimena kada se izgovaralo sa „jo“ (ё), do te mjere da ponekad nije pružao ruku. Neki šahisti su to smatrali čudnim, dok je Nimcovič namjerno često izgovarao prezime Aljehina pogrešno, da bi ga izveo iz ravnoteže. Međutim, Aljehinovi zahtjevi nisu bili čudni. Potomci porodice Prohorov, sa kojima se autor knjige susreo, branili su ovo pravilo držeći lingvističke rječnike u rukama.
To su potvrdile i informacije koje su nedavno stigle iz oblasti Kastornog u Kurskoj oblasti. Ispostavilo se da stanovnici sela koja gravitiraju prema nekadašnjem imanju Aljehina „Crvena dolina“ i danas izgovaraju prezime Aljehin samo sa „e“, bez tačkica iznad tog slova. „Mi smo Aljehinski“, i dalje govore starosjedioci, a u njihovim riječima može se osjetiti poštovanje seljaka prema zemljoposedniku.
U avgustu 1926. godine Aleksandar Aljehin je, po pozivu Argentinskog šahovskog saveza, otputovao u Buenos Aires. Ovo putovanje je započeo u nadi da će dobiti finansijsku podršku za organizaciju meča sa Kapablankom. I nije se razočarao. Već nedelju dana nakon njegovog dolaska u Buenos Aires, postavljeno je pitanje o meču za svetsko prvenstvo. Uticajni lokalni krugovi su pokazali veliko interesovanje za to; ideju je, između ostalih, podržao i predsednik Argentine Alvear. „Pregovori su išli uspješno,“ pisao je kasnije Aljehin, „i ubrzo su mi javili da je finansijska baza, koju su tražili londonski uslovi, potpuno obezbjeđena. Tada sam poslao Kapablanki svoj izazov, ali nisam odmah dobio jasan odgovor, pa je pitanje i početkom 1927. godine ostalo otvoreno…“
Objašnjavalo se to time što je Nimcovič, koji je takođe izazvao Kapablanku, odustao od svojih zahtjeva za meč tek krajem 1926. godine.
Aljehin, izražavajući zahvalnost vladi i Šahovskom savezu Argentine, trudio se da pokaže svoje umeće u najboljem svetlu. Pobjeđivao je u svim organizovanim turnirskim i konsultacionim partijama, što nisu uspeli ni Lasker ni Kapablanka, koji su ranije boravili u Buenos Airesu. Iz Argentine je Aljehin putovao u Urugvaj i Brazil, gde je održao 20 simultanki, davao predavanja, prije svega o evoluciji šahovske igre. Svuda je bio dobro prihvaćen i pokazivao se veliki interes za predstojeći meč.
„Rezultati mog putovanja u Južnu Ameriku su me duboko zadovoljili,“ pisao je Aljehin u knjizi „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“. „Što se tiče umijeća, osjećao sam se sasvim sazrelo, a u sportskom pogledu ogroman uspjeh bilo je to što je finansijska strana meča sa Kapablankom konačno obezbjeđena…“
-Nastaviće se-