Bio sam šahovsko čudo zarobljeno u vjerskom kultu. To mi je godinama ostavilo strah i samoprezir (2.nastavak)

Pod djedom je mislio na Stevena Kampa. Za Dallasa je odlazak kod Kampa bio sasvim obična stvar, ali ja sam se odmah uplašio; imao sam svega nekoliko susreta licem u lice s tom moćnom figurom koja je sjedila na vrhu. Ipak, pošao sam, i od trenutka kada sam ušao na vrata bio sam preplavljen. Kuća je imala posebnu energiju, dijelom i zato što je to bila kuća porodice Kamp. Dok su svi ostali živjeli sa tri ili četiri porodice pod jednim krovom, Kampovi su živjeli sami.

Kamp je imao iskrenu strast prema šahu. Njegov otac ga je naučio da igra, posjedovao je mnogo knjiga o igri, volio je da igra i bio sasvim pristojan igrač u poređenju s većinom. Čitavo iskustvo bilo je nadrealno. Sjećam se da sam kasnije tog dana bio u kuhinji i mislio: „O moj Bože. Oni imaju Cheerios.“ Dok su svi ostali živjeli od bonova za hranu, Kamp je imao cigare i hrpe časopisa Cigar Aficionado. Mene to nije ljutilo. Mislio sam da je cool, a miris cigara dodatno je pojačavao njegovu mistiku. Imao je lijepe stvari koje drugi nisu imali, i činilo se da je tako i trebalo da bude.

Tokom septembra i sve do jeseni, Dallas i ja redovno smo bili pozivani da igramo kod njih. U početku je Kamp bio daleko jači od nas i pružio nam je pravi uvod u igru. Dijelio je s nama svoje šahovske knjige, pokazivao nam strategiju i poteze, učio nas kako da čitamo deskriptivnu notaciju i kako da govorimo cool stvari poput: „pješak na daminog lovca 5.“

Do oktobra, Kamp je bio dovoljno uzbuđen našim napretkom da počne da traži turnir na kojem bismo mogli da igramo. Desilo se da je Copper State Open bio odmah iza ugla, pa nas je prijavio. Saznao sam za to na svoj rođendan. Ujutro, 10. oktobra, otvorio sam poklone od Dennisa i mame. Kupili su mi šahovski set za turnire – onaj s vinilnom tablom koja se mota kao poklon-papir i čuva u torbi sa rajsferšlusom, dva džepa za figure i džepom u sredini za sat. Kupili su mi i sat, onakav kakav se viđa u filmovima, gdje igrači udaraju po mesinganim dugmićima poslije svakog poteza. Bio je to najbolji rođendan ikada.

Dan turnira prošao mi je u magli jer sam bio potpuno izbezumljen od nervoze sve vrijeme. Nisam mogao da razmišljam normalno. Predavao sam jednu dobijenu poziciju za drugom i završio sa skorom 0–5 (nula pobjeda, pet poraza). Nikakav sjajan početak. Dallas, koji je bio godinu stariji i zreliji, završio je 4–1 (četiri pobjede, jedan poraz). Kamp nam je obećao po pet dolara za svaku pobjedu, pa je Dallas dobio 20 dolara, a ja ništa.

U mojoj osnovnoj školi, Shelby school, sledećeg ponedjeljka druga djeca su me nemilosrdno zadirkivala zbog tako lošeg rezultata, toliko da sam u suzama pobjegao kući za vrijeme odmora. Kasnije te večeri, mama me posjela i rekla da je razgovarala s Kampom. „Sine“, rekla je, „pričali smo s ujakom Stevenom, i on kaže da, iako je Dallas dobio više partija, vidi da ti imaš smisla za to. Vidi koliko ti je stalo. I vidi da imaš dar za igru.“ Te riječi su mi toliko prijale. Evo ovog moćnog čovjeka koji kaže da vjeruje u mene – a ako on vjeruje u mene, onda i ja mogu da vjerujem u sebe.

Nakon što je vidio potencijal koji smo Dallas i ja pokazali na tom prvom turniru, Kamp je izjavio: „Pokrećemo šahovski tim u školi Shelby. Hajde da vidimo koliko još djece želi da igra.“ I pošto je Kamp bio čovjek koji je mogao da ostvari sve što zamisli, to se i desilo. Sve što nam je bilo potrebno da budemo bolji u šahu – dobili smo. Vrlo brzo smo čak imali i svoj kombi, veliki bijeli koji smo zvali Kit, i uvijek je bio jedan roditelj spreman da nas vozi na turnire. Tokom čitave te zime i proljeća igrali smo turnir za turnirom. Pobjedili smo sve redom. Šahovski tim škole Shelby pravio je dar-mar i brzo je postalo jasno svima kako je moguće da ova mala škola iz sjeverne Arizone odjednom bude toliko dobra.

U Kolektivu je odlazak na trans s Duranom bio ekvivalent odlasku u crkvu u nekoj tradicionalnijoj denominaciji. Jednom sedmično okupljali bismo se u redovima sklopivih stolica u tihom prostoru, s tepihom na podu, zatamnjenim prozorima i sobom obasjanom prigušenim crvenkastim sijalicama – što je bila optimalna atmosfera za Trinu dok ulazi u trans. Sjela bi okrenuta prema nama u veliku, udobnu fotelju s naslonima za ruke.

Transovi su mogli postati teški ako bi predavanje Durana bilo intenzivno. Nekada bi propovijed bila usmjerena na šire slabosti grupe, a nekad na pojedince, fokusirajući se na osjetljive teme koje su ih lično pogađale. Ljudi su bili poticani da otvore dušu i postavljaju pitanja o svojim brakovima, odnosima jedni s drugima, roditeljima ili djecom.

Jedne večeri, nedugo nakon što sam napunio 12 godina, na tipičnom nedjeljnom trans krugu za mlađe članove, povela se tema o šahovskom timu i mom nastupu. Duran se okrenuo prema meni i promuklim šapatom rekao: „Šah je tvoja svrha, Danny. I prihvatićeš šah kao svoju svrhu.“ Došlo je niotkuda. Nije bilo kao da me neko pomazao. Nisam bio viteški proglašen od strane kraljice. Više je to ličilo na duhovnu korekciju ili ukor – podsjetnik da ostanem na putu, da ne budem ometen, da ne skrenem s Božjeg puta.

Riječi Durana ponavljali su svi u nedjeljama i mjesecima koji su uslijedili – moji učitelji i treneri, moji roditelji i Kamp – uvijek kao podsjetnik da više vježbam i radim napornije: „Šah je tvoja svrha, Danny. Sjeti se toga.“ Dobio sam svrhu od Boga, blagoslov, što je značilo da sada imam dužnost i odgovornost da to ispunim – i od tog trenutka moj život počeo je dramatično da se mijenja.

Jesen te godine dobio sam svog prvog, posvećenog, stalnog šahovskog trenera: Igora Ivanova, ozloglašenog ruskog disidenta na šahovskoj sceni Arizone. Kamp ga je unajmio. Navodno, Igor je trebalo da trenira svu djecu iz škole Shelby, i to je i radio, ali je rad sa mnom ubrzo postao njegov stalni posao, a rad s njim – moj.

Ta svrha koju mi je Duran dao, taj dar koji me je ispunjavao tolikom radošću i osjećajem vrijednosti, počeo je otkrivati i svoje loše strane. Svaki put kada bih imao problema, ili kada bih provodio previše vremena baveći se dječijim stvarima poput košarke s prijateljima, Duran bi izjavio da je to zato što se ne posvećujem dovoljno svojoj svrsi. „Danny, u svom si egu“, govorio bi. „Moraš posvetiti više vremena svojoj svrsi, a manje drugim stvarima. Ne iznevjeri dar koji ti je dat. Dar ti je dat, a onda ga moraš zaslužiti.“

To je bila fraza koju sam često slušao: dat mi je dar da znam svoju svrhu, a sada sam je morao zaslužiti. I jesam. Uglavnom. Ali ako bih ikad posustao, imao loš turnir ili izgubio previše rejting-poena, to je značilo da neko nije dovoljno duhovan, što je značilo da je vrijeme za „proces“. Tokom procesa, članovi bi priznavali svoje prijestupe, strahove, nedostatke, slabosti i zamjerke drugima, kako bi im određeni vođa i grupa pomogli da se vrate u stanje integriteta. Te ideje – zajedno sa zlatnim pravilom „Čini drugima ono što bi želio da oni čine tebi“ – činile su osnovu učenja crkve.

„Ono što sam naučio… jeste da tvoja svrha nije nešto što radiš niti cilj koji postižeš.“
Fotografija: Chad Kirkland / The Guardian

https://short-link.me/1dxPa

Nastaviće se