Autor: Jurij Šaburov
Nerijetko je Semenovski igrao sa Aljehinom šah, — „ako se to može nazvati borbom lava s mravom“, — smijao se on, sjećajući se toga. Oko igrača su se često okupljali navijači među zaposlenima u kriminalističkoj policiji. Zadivljivala ih je sposobnost Aljehina da igra bez gledanja, naslijepo, bez pogleda na šahovsku tablu.
Aljehin je vrlo odgovorno pristupao obavljanju službenih dužnosti, bio je skroman, taktičan i ljubazan. Njegovo izuzetno pamćenje ponekad je pomagalo njegovim kolegama da razrješe razna kriminalna slučajeva. Tako, na primjer, u naučnoj radnji I. Krylova i A. Bastrikina „Istraga, pretraga, ispitivanje“, objavljenoj 1984. godine, navodi se sljedeći slučaj:
…Jednom prilikom, kad je svratio u dežurnu sobu, Aljehin je čuo razgovor dežurnog sa privedenim koji se predstavio kao Bodrov Ivan Tikhonovič.
— Kako ste rekli, vaše prezime? — upitao je Aljehin.
— Bodrov, — ponovio je on. — A šta?
— Vi niste Bodrov, nego Orlov! — usprotivio se Aljehin. — I ne zovete se Ivan Tikhonovič, nego Ivan Timofejevič!
Privedeni je iznenađeno pogledao Aljehina:
— Na pušku idete! Niste na tog naletjeli!
— Prije dvije godine u vojnojkomadi, gdje sam vas sreo, predstavili ste se kao Ivan Timofejevič Orlov, — rekao je Aljehin. — Pripremali ste se za medicinski pregled, na vašem prsima je bio pozlaćeni krstić na tankoj lančiću od bijelog metala, ispod njega je bio mali madež.
Privedeni je stajao. Kada je dežurni otkopčao njegov ovratnik, svi koji su se nalazili u sobi vidjeli su na prsima pozlaćeni krstić na lančiću i mali madež.
Istraga je utvrdila da je ovaj čovjek zaista bio Orlov, recidivista koji je pobjegao iz zatvora.
Aljehin je pamtio iz evidencijskih albuma, koji su potekli iz carske kriminalističke policije, informacije o mnogim kriminalcima, iako ih sam nikada nije lično vidio.
Neprocjenjiv je bio i dar Aljehina-polioglota, koji je govorio tri evropska jezika. Upravo njemu je bila povjerena korespondencija koju je milicija vodila kroz Narodnu komisiju za inostrane poslove s strancima koji su u Rusiji tražili tragove svojih rođaka i bližnjih.
Dobar jezički trening i izvanredna radna sposobnost omogućili su Aleksandru Aleksandroviču da kombinuje posao u Centrorozisku s obavljanjem dužnosti prevodioca Kominterna. Bio je upisan od 15. marta 1920. godine do 2. aprila 1921. godine u organizaciono-informativni odjel ove institucije. Svoje znanje stranih jezika morao je koristiti prilikom rada s dokumentima i literaturom, kao i na sastancima i mitinzima.
Popunjavajući upitnik u Kominternu, Aljehin je naveo da je prevodilac: govori, čita i piše na francuskom, nemačkom i engleskom jeziku, oženjen je, a od vojne službe je oslobođen zbog bolesti srca. U Komintern je stupio u junu 1920. godine na preporuku V. N. Rusa — načelnika Uprave Vsevobuča Moskovskog vojnog okruga, kandidat RKP od avgusta 1920. godine. Datum popunjavanja upitnika od strane Aljehina je 14. mart 1921. godine.
Iz službene korespondencije koja je sačuvana u arhivskoj dokumentaciji A. A. Aljehina vidi se da je u decembru 1920. godine pratio grupu stranih delegata kao prevodilac, a nakon povratka sa putovanja, nastanio se u studentskom domu Kominterna „Luks“ (danas hotel „Centralna“ na Tverskoj ulici), u sobi broj 152.
Proljeća 1920. godine, zahvaljujući naporima Centralne uprave Vsevobuča, organizovan je prvi posleratni šahovski klub u Moskvi. Klub je bio smješten na drugom spratu ugla zgrade u Kamergerskom prolazu i Velikoj Dmitrovki, koja je danas široko poznata po prodavnici „Pedagoška knjiga“, i zauzimao je prostran stan sa šest velikih svijetlih soba, koje su bile dobro ugrijane tokom zime, sa dva balkona. Otvaranje kluba 23. maja obilježeno je simultankom koju je odigrao Aleksandar Aljehin. Protiv njega se našao jak sastav, uglavnom šahisti prve kategorije. Ipak, od 38 partija, Aljehin je pobedio u 33, remizirao 5, a nije pretrpio nijedan poraz.
-Nastaviće se-