F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Treba se prisjetiti da je 1972. godine, pred Meč stoljeća na Islandu, Fišer pregovarao s organizatorima do posljednjeg centa o visini nagradnog fonda, koji je narastao na 200.000 dolara. Toliki novac nikada ranije nije bio ponuđen za meč za titulu svjetskog šampiona. Fišer je u svojim zahtjevima išao do kraja i meč bi bio otkazan da njegovi uslovi nisu bili prihvaćeni. Pojava britanskog mecene Džejmsa Slejtera omogućila je uspješan završetak pregovora, pa finansije više nisu bile prepreka za početak meča.
U to vrijeme, rumunski teniser Ilije Năstase bio je neprikosnoveni broj 1 u „bijelom“ sportu. Pobjedniku turnira u Barseloni, održanog u novembru te godine, pripadala je nagrada od 15.000 američkih dolara. Poređenje je zapanjujuće. Gotovo četiri decenije kasnije, usljed napretka jednog sporta i povlačenja drugog, slika se potpuno promijenila. Ali ostaje pitanje: kakva bi bila popularnost šaha da se Fišer nije povukao sa scene?
Godine 1992. u tenisu su za poziciju broj 1 konkurisali Šveđanin Stefan Edberg i Amerikanac Džim Kurijer, iako je najviše nagrada te godine osvojio Nijemac Mihael Štih — čak 2.750.000 dolara. Ipak, bez obzira na tu ogromnu sumu novca koju je njemački teniser položio na svoj račun, šah je opet dospio u žižu javnosti — zahvaljujući Fišeru i njegovom povratku.
Prema uslovima komercijalnog ugovora, nagradni fond za „meč-revanš“, koji se održavao u Crnoj Gori 20 godina nakon meča na Islandu, iznosio je 5.000.000 dolara. Prvobitno je bilo predviđeno da pobjedniku pripadne oko 66%, ali su pred sam početak meča, usljed Fišerove peticije, uslovi izmijenjeni: nagrade će se dijeliti u jednakim djelovima među oba učesnika — Solomonsko rješenje — po 2.500.000 dolara za svakog. Gest (ili potez) solidarnosti, potpuno u skladu s karakterom Amerikanca.
Zato nije bilo ničeg čudnog u tome što je Spaski u petit comité krugu (maloj, zatvorenoj grupi) zahvalio Fišeru riječima:
„Zahvaljujući njemu zaradio sam najviše novca u svom životu,“
i nije se umarao da to često ponavlja. Boris je u životu asketa, ponaša se strogo i za tablom i van nje. Ima sopstvenu harizmu, među kolegama uživa simpatije i poštovanje, ostajući dobronamjeran čak i u teškim okolnostima.
— Nakon što sam izgubio titulu u meču protiv Fišera 1972. godine, osam mjeseci mi nisu dozvoljavali da igram na međunarodnim turnirima. Kada izgubiš takav meč, osjećaš da imaš dug prema sebi i svojim navijačima, pa se nadaš da ćeš pokazati da je sve što se desilo bila samo slučajnost. Ali sovjetska federacija mi to nije dozvolila. To me je jako pogađalo, — rekao je on jednom prilikom grupi uglednih velemajstora.
Ipak, priča Spaskog je djelimično subjektivna — sovjetska federacija se u to vrijeme trudila da ispuni svaku želju tadašnjeg svjetskog šampiona.
— Moskovske trube pozivale su na opštu mobilizaciju, — govorio je Kasparov, prisjećajući se kako je Sovjetski Savez okupljao čitavu armiju pomagača za Spaskog uoči njegovog duela s Fišerom 1972. godine. Ali Rus se ponašao oholo, ne želeći da trpi ikakvo uplitanje.
Odgovornost za poraz potpuno je svaljena na njega — i ispostavljen mu je račun.
Dvadeset godina kasnije dolazak Borisa Spaskog u konferencijsku salu protekao je tiho i neprimjetno, kao da nije želio da zasjeni utisak koji je ostavio harizmatični Bobi: prava zvijezda, koja je blistala i pored slabog sunca i jakog pljuska na Svetom Stefanu, pokazujući svoje lice pred publikom nakon dvadeset godina samoće.
Odjeven prikladno važnosti događaja, Spaski je bio suzdržano elegantan u sivom sakou, plavim pantalonama, bijeloj košulji i crvenom kravatom. Pratili su ga treća supruga Marija, sin Boris Aleksandar Žorž i pomoćnici Jurij Balašov i Aleksandar Nikitin.
Dok je u konferencijskoj sali sve bilo spremno za objavljivanje pravila i uslova održavanja meča, na osamdeset kilometara od tog rajskog mjesta na teritoriji iste Jugoslavije vladao je pravi pakao, gdje su harale brutalnost, meci i smrt, gdje su ljudi ratovali jedni protiv drugih za svoje ideale, kao što je… čistoća rase.
Fišer i Spaski ponovo su se našli u centru sukoba, kao i dvadeset godina ranije; samo što je tada bio period međusobnog nepovjerenja i špijunaže, poznat kao Hladni rat. Sada je to vrijeme užasa i masovnog međusobnog uništenja. Sada je to mjesto gdje su bombe pucale, gdje nije prestajala vatra, gdje su patili i ginuli ljudi svih uzrasta — stari, mladi i mala djeca; svi su jednako umirali u varvarskom mlinu nove ratne mašine.
(Nastaviće se)