RAYMOND KEENE: HARMONIJA – KLJUČ ZA RAZUMIJEVANjE ISTINE

Britanski velemajstor Raymond Keene objašnjava zašto osmogodišnja djeca počinju da pobjeđuju nosioce najviših šahovskih titula.

Jednom prilikom naišao sam na februarski broj britanskog šahovskog časopisa iz 2024. godine, gdje mi je pažnju privukla nevjerovatna vijest da je osmogodišnji Leonid Ivanović iz Srbije postao najmlađi igrač ikada (osam godina i jedanaest mjeseci) koji je pobijedio velemajstora u klasičnom šahu. Koliko sam se tek iznenadio kada sam nekoliko sati kasnije otkrio da je rekord malog Leonida oboren svega nekoliko nedjelja kasnije, i to još mlađim osmogodišnjim djetetom – Ashvatom Koshikom, starim osam godina i šest mjeseci, indijskog porijekla, ali sa prebivalištem u Singapuru. I ova tendencija se na iznenađujući način nastavlja do danas.

Čime se može objasniti ovakav iznenadni prodor zapanjujućih talenata među djecom?

Svjetski šahovski šampion Vasily Smyslov jednom je objavio antologiju svojih šahovskih remek-djela pod nazivom „U potrazi za harmonijom“, u kojoj se, usput rečeno, i ja pojavljujem kao jedna od žrtava tog velikog čovjeka.

Šah je oblast ljudske djelatnosti koja, poput matematike i muzike, omogućava čudima od djece da pokažu zadivljujuću genijalnost. I smatram da je upravo „harmonija“ ključ.

Uzmimo mladog Mocarta. Pored mnogih drugih prerano razvijenih muzičkih dostignuća, poput komponovanja Menueta i Trija u G-duru sa pet godina, on je uspio da rekonstruiše i „dešifruje“ po sjećanju Miserere Allegrija, nakon što je partituru – strogo čuvanu tajnu – čuo samo jednom prilikom posjete Vatikanu. Treba podsjetiti i da je sa četrnaest godina Mozart napisao svoju prvu operu „Mithridate, kralj Ponta“.

U matematici, primjer ubrzanog razvoja je Ruth Lawrence, koja je sa trinaest godina završila Oksford sa diplomom prvog stepena; a tu je i John Nunn, koji je sa petnaest godina upisao Oksford radi nastavka matematičkih istraživanja. Nunn, koji se istakao i kao šahovski genije, kasnije je postao velemajstor i profesionalni igrač, a među njegovim „skalpovima“ bio je i legendarni Anatoly Karpov.

Zaista, postoji mnogo priča o zadivljujuće mladim šahovskim genijima, uključujući José Raúla Capablancu, koji je, navodno, shvatio poteze igre sa četiri godine samo posmatrajući oca; zatim Paul Morphy, koji je sa 12 godina pobijedio slavnog evropskog majstora Löwenthala; i, možda najspektakularniji od svih – Bobby Fischer, koji je postao šampion SAD sa 14 godina i odigrao čuvenu „Partiju stoljeća“ sa 13.

Meni, kao i drugima, čini se da postoji neka osobina koja povezuje šah, muziku i matematiku. Smatram da je ta osobina – unutrašnja harmonija, koja spaja sve tri oblasti i koju mladi ljudski mozak može da prepozna.

Zapanjujući faktor jeste da geniji u šahu, muzici i matematici mogu da nastupaju na najvišem nivou bez značajnog prethodnog iskustva. Djetetu ili adolescentu bilo bi nezamislivo da slika kao Leonardo da Vinci, ili da piše sa dubinom Tolstoja ili Shakespearea, jer životno iskustvo još ne bi bilo akumulirano.

S druge strane, u muzici, matematici i šahu geniji su u stanju da prevaziđu taj jaz iskustva i da direktno proniknu u osnovnu harmoniju – harmoniju koju većina nas teško uspijeva da pojmi.

Sa pojavom kompjutera poput AlphaZero Demisa Hassabisa, stalno se otkrivaju nove dimenzije harmonije. Mladi igrači, poput Ashvata, Leonida i drugih, nesumnjivo su koristili računarom dostupne resurse, vjerovatno potpomognute popularnošću šaha koju je donio Netflixov serijal „Damin gambit“, koristeći slobodno vrijeme i odsustvo ometanja u periodu pandemije Covida.

Oni su sproveli duboko istraživanje kompjuterskih partija i izvukli korisne zaključke za sopstvene strategije. Harmonija postoji – a djeca, pa čak i dojenčad, već su je otkrila.

(Preneseno sa fejsbuka)