Aljehin (38.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

A 3. decembra 1918. godine Aleksandar Aljehin je održao simultanku u prostorijama restorana hotela „Centralna“. Njegovi protivnici bili su 31 šahista, među kojima je bilo dosta veoma jakih lokalnih amatera. Rezultat simultanke nije objavljen, ali nema sumnje da je Aljehin, kao i obično, bio uspješan.

Od decembra 1918. do marta 1919. godine Aljehin je u Odesi odigrao još dosta lakših i simultanih partija, uključujući i pobjedu nad lokalnim amaterom N. Kaufmanom. Planirani turnir očigledno je propadao, a Aljehinu je bilo potrebno da zarađuje za život i povratak u Moskvu.

Međutim, stabilnosti u gradu nije bilo. Krajem 1918. godine austro-njemačke trupe napustile su Odesu, u koju su odmah ušli Englezi i Francuzi.

A 6. aprila 1919. godine u Odesu su ušle jedinice Crvene armije.

O užasavajućoj situaciji koja je zavladala u gradu piše jedan od najpoznatijih istoričara ruske emigracije S. P. Melgunov u svojoj knjizi „Crveni teror u Rusiji“. Odmah su započela masovna strijeljanja. U lokalnim novinama „Odeske vijesti“ gotovo svake sedmice objavljivani su spiskovi 20–30 strijeljanih (a stvarni broj je često dostizao i do 70 ljudi), pri čemu se često nije ni navodila krivica. Za samo četiri mjeseca strijeljano je ukupno 1300 ljudi.

U talasu hapšenja u aprilu 1919. godine sasvim neočekivano se našao i Aleksandar Aljehin, koji nije imao nikakve veze s politikom. To se, prema svjedočenju šahiste Nikolaja Sorokina, koji je igrao za susjednim stolom u prostorijama bivšeg oficirskog kluba, dogodilo u trenutku kada je Aljehin bio zauzet partijom šaha. Ušao je čovjek u kožnoj jakni i zatražio da Aljehin pođe s njim. Aljehin je zamolio da mu dozvoli da završi partiju, na šta je ovaj pristao. Nakon završetka partije Aljehin je izašao zajedno s čekistom. Službenici Odeske GubČK (Odeske gubernijske vanredne komisije) odveli su Aljehina u trospratnu zgradu na Jekaterininskom trgu broj 6, gdje je bio podvrgnut ispitivanju i zatvoren u ćeliju. To je, vjerovatno, bio najdramatičniji događaj u burnom životu Aleksandra Aljehina.

Radeći na knjizi, autor je nastojao posebno pažljivo da se razjasni ova priča, jer se o njoj i danas iznose različite verzije, često vrlo udaljene od istine. Bilo je potrebno sve uporediti, analizirati, pronaći dokumentarne potvrde i povezati to s kasnijim Aljehinovim životom u periodu 1919–1921. godine, o kojem su postojali samo fragmentarni podaci. To je važno, po mišljenju autora knjige, i zato što u određenoj mjeri daje ključ za razumijevanje Aljehinove odluke o kasnijem odlasku u inostranstvo. Usput rečeno, autor napominje da u godinama revolucije i građanskog rata gotovo niko od Aljehinovih i Prohorovih nije napustio Rusiju. Svi su ostali vjerni Otadžbini, ovdje su radili, a neki Prohorovi su i nezasluženo bili izloženi represijama. Ovo je rečeno, naravno, nikako ne kao prigovor dostojnim ljudima, uključujući i dvojicu mladih oficira Prohorovih koji su tada, sa suzama u očima i bolom u srcu, bili prinuđeni da napuste domovinu. Mnogi od njih su se, uostalom, nadali da odlaze samo na kratko, da će se uskoro vratiti kući. Svako je sam birao svoj put i ne bi trebalo biti mjesta za osudu.

Ali vratimo se hapšenju Aleksandra Aljehina od strane službenika Odeske GubČK u aprilu 1919. godine. Čime je ono konkretno moglo biti izazvano, šta se šahisti stavljalo na teret?

Autor knjige ne raspolaže dokumentima o tome: u arhivima Komiteta državne bezbjednosti SSSR-a i njegovog Odjeljenja za Odesku oblast Ukrajine oni se nisu sačuvali. Ipak, postoje drugi materijali koji pomažu da se pronađe odgovor na ovo i druga pitanja.

Analiza dokumenata iz Centralnog arhiva KGB-a SSSR-a koji se odnose na Aljehina dovodi do zaključka da je njegovo hapšenje, po svemu sudeći, bilo izazvano anonimnim klevetničkim pismom. U njemu se navodio neki izmišljen slučaj antisovjetske djelatnosti Aljehina, potkrijepljen kompromitujućim podacima iz njegove biografije, koji su u to vrijeme bili vrlo nepovoljni: nasledni plemić, titularni savjetnik, sin člana Državne dume, spahije i industrijalca… To je moglo biti dovoljno za preduzimanje oštrih mjera.

A u ulozi anonimnog doušnika, po svemu sudeći, bio je neko od žestokih zavidnika talenta Aleksandra Aljehina, koji nisu prezali ni od monstruozne laži kako bi mu se osvetili za poraze na šahovskoj tabli.

-Nastaviće se-