Piše: IM Marić, Alisa (2387)
26.08.2025
Sa velikom tugom se opraštam od svog mentora i prijatelja, doajena srpskog i jugoslovenskog šahovskog novinarstva, Branislava Krce Rakića. Od kad naše šahovsko poznanstvo traje, ni ne znam tačno. Rekla bih – oduvek.
Krca je beskrajno verovao u mene. Mimo porodice, on je bio moj najveći navijač i podrška od samih početaka moje karijere.
Sećam se vremena kad su informacije sporo putovale, a nama, šahistima, je toliko značilo da budemo u toku sa teorijom i uopšte dešavanjima. Često bih uveče došla u njegovu Politiku Ekspres da prva pogledam partije koje su igrane tog dana na superturniru u Linaresu i drugim takmičenjima. Partije su stizale faksom. Krca ih je pripremao za objavu u sutrašnjim novinama, a ja bih u redakciji analizirala partije najjačih igrača. Njemu je bilo stalo da čitaoci beogradskog izdanja novina imaju ujutru ne samo rezultate i izveštaj, već i stručne analize. Krca bi uvek skrenuo pažnju na neku divnu žrtvu ili kombinaciju. Istinski se divio partijama velikana i to oduševljenje prenosio meni. Prepričavao mi je razgovore i utiske iz intervjua koje je imao, i tako sam saznala mnogo o šahistima čak i pre nego što sam ih srela uživo.
Kada nisam bila u Beogradu, Krca bi skupljao te rolne faksa sa partijama i čuvao ih za mene. Nisam uvek bila mnogo raspoložena za proučavanje tog ogromnog materijala, ali zbog te njegove energije i posvećenosti, smatrala sam obavezom da se posvetim radu. Nisam želela da ga izneverim i ostavim partije netaknute – Krca je nesvesno uticao da se potrudim više u radu na šahu. Isto je važilo za moja takmičenja; negde podsvesno nisam htela da ga razočaram. Nije on nikada ništa govorio u smislu očekivanja da ja moram da zasijam svuda, jednostavno je svim srcem verovao u mene i davao veliki podstrek.
Bio je vedar, duhovit i uvek spreman da pronađe lepu reč ili podsticaj. Njegova toplina i neposrednost činile su da se u njegovom društvu osećam kao u svom timu, a njegova ljubav prema šahu bila je zarazna. Iza svake rečenice osećala se iskrena radost što može da deli ono što voli. Posle svakog uspeha dolazila sam kod njega u redakciju da obeležimo taj uspeh kroz priču, intervju, fotografije. To je bila bukvalno naša tradicija.
Krca je organizovao moj beogradski meč sa Pijom Kramling 1988. godine. Pija je tada bila svetski poznata šahistkinja, broj 1 na ženskoj rejting listi i poznata po brojnim pobedama nad jakim šahistima. Uveliko se pričalo o njenoj pobedi nad Viktorom Korčnojem u turnirskoj partiji. Ja sam se tek probijala i ona je bila prejak protivnik po svim kriterijumima. Krca je verovao da će mi meč od šest partija sa takvom igračicom mnogo značiti i bio je u pravu! Ja sam izgubila 4,5:1,5, ali je to bilo ogromno iskustvo, kao moj prvi meč uopšte, gde sam osetila kako je igrati protiv jakih i gde me navelo da razmišljam kako mogu takvim veličinama da se suprotstavim u budućnosti. Stekla sam i divnu prijateljicu sa kojom ću se mnogo puta sastajati. Kasnije ću puno puta igrati sa Pijom ali poraz više nisam doživela a pobedila sam je nekoiliko puta na Turnirima kandidatkinja, kao da me Krca pripremio za ovo rivalstvo.
On je imao ogromnu ljubav prema šahu, skoro isto toliku kao i prema svojoj ćerki Nastasji koju je uvek pominjao i o kojoj mi je stalno pričao.
Napisao je preko 10 knjiga, o tome mogu da govore njegove kolege. U knjizi „O šahu s ljubavlju“ pisao je o zanimljivim ličnostima i susretima koje je pamtio. Ja sam na neki način „učestvovala“ u toj knjizi jer sam odabrala partije.
Šahu je davao na neki način i čudesnu moć. Njegovi opisi događaja i svega u vezi sa ovom igrom privlačili su i one ne tako velike šahovske znalce. Recimo on je pisao:
“Ako bi čovečanstvo ikada došlo u priliku da se predstavi svetovima drugih planetarnih sistema i galaksija, verujem da bi ga šah najbolje reprezentovao. Jer, sve drugo (u to sam ubeđen) ostale civilizacije već imaju, ili su imale.”
Odlaskom Krce ostaje praznina koju je nemoguće popuniti. Nedostajaće mi njegove priče, smeh i ona posebna energija kojom je unosio život u svaku šahovsku vest. Ali verujem da će njegovo ime i delo živeti u sećanjima svih nas kojima je ostavio trag – i u srcu, i na šahovskoj tabli.
(Preneseno sa Večitog šaha Vladice Andrejića)