Aljehin (33.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Aleksandar Aljehin, može se pretpostaviti, radio je u Zemgoru savjesno, i njegov prvi period rada tamo (o drugom periodu biće riječi kasnije) naišao je na odobravanje. Autor knjige se upoznao s velikim brojem dokumenata o djelatnosti Sveruskog saveza gradova. U „Vladinom glasniku” br. 128 od 15 (28) juna 1916. godine, na drugoj strani, objavljen je „Spisak lica nagrađenih Najvišim ukazom od 24. juna 1899. godine Znamenjem Crvenog krsta do 10. aprila 1916. godine”. Među ostalim imenima stoji:

„Saradnik Komiteta za pružanje pomoći odjećom i svim neophodnim bolesnim i ranjenim vojnicima, otpuštenim kući, titularni savjetnik Aleksandar Aljehin…”

U slobodno vrijeme, van prisutnih sati u Komitetu, Aleksandar je, naravno, nastojao da makar povremeno ode u Moskovski šahovski kružok. Tamo je stariji brat Aleksej osvojio još jednu prvu nagradu u hendikep-turniru, ali je bio treći na turniru prvokategornika. Izabran je u novi komitet kružoka, koji je predvodio knez F. M. Urusov, rođak poznatih ruskih šahista s kraja prošlog vijeka — braće Dmitrija i Sergeja Semjonoviča Urusova. Tokom ljeta Moskovski šahovski kružok napustio je prostorije Komercijalne škole Plesterera i preselio se na Arbat 25, u prostorije Lige za ravnopravnost žena.

Ovdje je 5. avgusta 1915. godine Aleksandar Aljehin održao simultanku s vremenskom kontrolom protiv četvorice prvokategornika. Protiv V. Strita i N. Celikova je pobijedio, dok su partije s E. Levašovim i V. Rozanovim završene remijem.

Zatim je Aljehin odvojio vrijeme da 2. oktobra u kružoku odigra simultanku na 32 table. Od toga je pobijedio u 23 partije, a izgubio 5. Tri nedjelje kasnije, 24. oktobra, održao je simultanku  u Serpuhovu na 18 tabli, gdje je ostvario 16 pobjeda, dok su dvije partije završene remijem.

U simultankama Aljehin nije vidio samo sredstvo popularizacije šaha i oblik druženja s amaterima, već i određenu vrstu treninga za samog seansjera:

„Simultanke za šahovskog majstora predstavljaju sasvim određenu vrijednost,” pisao je velemajstor. „U pogledu otvaranja i tehnike, one su korisna priprema za ozbiljna pojedinačna takmičenja.

Čak i među slabim šahistima ima onih koji u pravom trenutku pronađu ispravan plan, lukavu odbranu, neobičan manevar, čime podstaknu majstora na nove ideje… Svojim greškama pružaju mu priliku da vježba u oštrom iskorišćavanju protivničkih propusta…”

Zanimljivo je istaći karakteristike koje su kao seansjera krasile Aleksandra Aljehina. On se izdvajao ljubaznim odnosom prema amaterima koji su učestvovali na takvim događajima; nije ograničavao broj tabli kao neki drugi („30! — i ni jedna više, inače seansa neće biti održana”), bio je spreman da igra ne samo bijelim, već i crnim figurama.

Značajan događaj bio je turnir koji je započet 9. oktobra u Moskovskom šahovskom krugu, uz učešće Aleksandra Aljehina. U njemu su učestvovali, praktično, gotovo svi najjači šahisti Belokamenne, kako su tada često zvali Moskvu. Aljehin je bio bez konkurencije — u 11 partija ostvario je 10 pobjeda, a samo jednu partiju remizirao. Osvojio je 10½ poena od mogućih 11! Iza njega je bio V. Nenarokov, koji je zaostao dva poena, zatim P. Iordanski sa 8 poena, N. Zubarev i G. Rabinovič po 7 poena, dok je tek šesti bio N. Grigorjev sa 5½ poena.

Velemajstor je dobio poseban nagradu za efektnu pobjedu u partiji protiv N. Zubareva, čiji je završetak prikazan u završnom dijelu knjige.

Turnir je unio veliko osvježenje u već utišanu šahovsku scenu Moskve i privukao je značajan broj gledalaca. Rezultati svakog kola brzo su se objavljivali u moskovskom listu „Jutro Rusije”.

Za porodice Aljehin i Prohorov, 1915. godina se, međutim, završila teškim gubitkom. Dana 19. novembra, u 56. godini života, preminuo je Nikolaj Ivanovič Prohorov, ujak Aleksandra Aljehina, koji je mnogo doprinio razvoju i uspjehu „Prohorovskog društva Trehgorske manufakture“. Zbog velikih zasluga u razvoju tekstilne industrije u Rusiji, Nikolaj Ivanovič je zajedno s porodicom dobio plemićki status po ukazu cara u septembru 1912. godine. Takva čast je rijetko kome bila ukazana među trgovcima i industrijalcima. Te iste 1912. godine, francuski premijer Raymond Poincaré, tokom posjete Rusiji, obišao je fabriku Prohorovih i uručio Nikolaju Ivanoviču najviše francusko priznanje – Orden Legije časti.

(Nastaviće se)