
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
99.nastavak
Spaski je mogao biti kralj u Rusiji (ili bivši kralj), ali, kao i svaki sovjetski čovjek koji je želio da se oženi državljankom Zapada i napusti zemlju, naišao je na prepreke. Na Marinu se vršio pritisak da napusti Sovjetski Savez; ona je to odbijala. Nakon što se Spaski preselio u njen stan u Moskvi, oboje su stavljeni pod nadzor, a u avgustu 1975. njegov lični stan je na tajanstven način opljačkan — ukradene su sve lične stvari (uključujući kameru koju mu je poklonio Fišer). Otprilike od tog vremena svi njegovi zapadni gosti bili su pretresani prilikom izlaska iz zemlje.
Ova priča ipak ima srećan kraj. Približavao se planirani francusko-sovjetski samit, i SSSR je nastojao da izbjegne loš publicitet. Spaski je profitirao i od potpisivanja Brežnjevljevog Helsinškog sporazuma 1975. godine: poglavlja o ljudskim pravima podrazumijevala su slobodu kretanja i sadržavala članke koji se odnose na međunarodne brakove. Šahovski funkcioneri su vidjeli da bivši šampion želi da ode, ali su htjeli da ga zadrže na uzici; ni on sam nije želio potpuno da prekine veze s otadžbinom. Uz pomoć Ivonina, kaže bivši zamjenik ministra, i nekoliko članaka u zapadnoj štampi, Spaski je postigao dogovor s vlastima. U septembru 1976. napustio je Sovjetski Savez zajedno s Marinom, otputovavši u Pariz s gostujućom vizom koja se redovno obnavljala i zadržavši sovjetski pasoš. Među kolegama i prijateljima u Moskvi vladalo je mišljenje da je njegov odlazak produbio njegovu otuđenost od sovjetskog društva. Sin Vasilij je promišljeno promijenio očevo prezime u majčino djevojačko — Solovjov — kako bi se osigurao prilikom upisa na fakultet žurnalistike.
Godine 1977. Spaski se ponovo uključio u ciklus kandidata. U istom onom Rejkjaviku, na radost Islanđana, pobijedio je čehoslovačkog velemajstora Vlastimila Horta, a zatim, već u Švajcarskoj, i mađarskog velemajstora Lajoša Portiša. Ironično, predstavljao je Sovjetski Savez u meču protiv prezrenog Viktora Korčnoja, koji je pobjegao iz SSSR-a 1976. godine: stigavši u Amsterdam, ušao je u policijsku stanicu i zatražio politički azil. Budući i sam u dobrovoljnom egzilu, Spaski je prihvatio prijedlog Sportskog komiteta da mu pomogne u pripremama. Pored toga, na njegov zahtjev u Beograd je poslat Bondarevski; čak se i Ivonin zaputio da bivšem šampionu pruži moralnu podršku. Spaski je izgubio rezultatom 7,5:10,5, ali je, uprkos tom rezultatu, njegova sposobnost da vodi psihološki rat pokazala da je ponešto ipak naučio od Fišera.
Korčnoj je bio pod ozbiljnim pritiskom: bio je meta zajedljive sovjetske štampe, a bivše kolege bojkotovale su turnire na kojima je on učestvovao. Porodica Korčnoja ostala je u Sovjetskom Savezu. Poslije devete partije, gubeći rezultatom 2,5:6,5, Spaski je počeo izlaziti na scenu samo da bi povukao potez, a onda bi se ponovo povukao iza pozornice. Korčnoj se žalio da kao da igra protiv duha. Pored toga Spaski je stavio srebrnasti vizir za sunce i podizao bi ga i spuštao kada bi ulazio i izlazio. U toj otrovnoj atmosferi, s tonovima protesta i međusobnim optužbama, Spaski je napisao otvoreno pismo „šahistima“, braneći svoje postupke i tvrdeći da zavladava anarhija: meč je ušao u fazu kada je, „po riječima Fjodora Dostojevskog, sve dozvoljeno“. Godine 1976. nije potpisao pismo kojim se osuđuje Korčnojev bijeg, ali je poslije meča govorio o njemu riječima koje bi odobrio i sam Pavlov: Korčnoj je „izgubio moralne principe, pa je zato njegova budućnost, i moralno i u šahovskom smislu, nevesela“.
Poraz Spaskog nije značio kraj njegovog učešća na takmičenjima svjetskog nivoa. Godine 1980. ponovo je igrao u kandidatskom meču, ali mu se ovoga puta Portiš revanširao, pobijedivši ga u odlučujućem susretu. Posljednji put Spaski je učestvovao u ciklusu za svjetsku titulu 1985. godine, a na olimpijadama i Svjetskom kupu igrao je do 1989.
Nastanivši se u Francuskoj, Spaski je, izgleda, pronašao najbolje od oba svijeta: srećnu porodicu, pravo da igra na turnirima po sopstvenom izboru, slobodu od represivnog sovjetskog sistema. Danas živi među drugim ruskim emigrantima u tihom starom predgrađu francuske prijestonice, u čuvenoj kući vajara Rodena. Često ga pozivaju da bude „ambasador“ šaha; aktivno posjećuje i Rusiju i druge zemlje. U njegovom stanu nalazi se šahovska tabla, ali je i teniski reket uvijek pri ruci.
Ne gaji zlu krv prema Fišeru; 2000. godine je za irski list „Irish Times“ rekao: „Već s dvadeset dvije — dvadeset tri godine imao sam dobro mišljenje o Bobiju. Uvijek je bio veoma pošten i govorio ono što misli.“
(Nastaviće se)