Autor: Jurij Šaburov
Krajem 1913. godine u Sankt Peterburg je stigao kao diplomatski službenik kubanske ambasade Hose Raul Kapablanka-i-Graupera. Tada je imao svega 25 godina i svojom šarmantnom spoljašnošću i manirima ostavljao je neodoljiv utisak, posebno, naravno, na pripadnice ljepšeg pola. Već u to vrijeme šahovski uspjesi Kapablanke bili su značajni i u njemu su mnogi vidjeli očiglednog pretendenta na titulu svjetskog prvaka.
Boraveći u Rusiji, Kubanac je nastupao sa simultankama u Moskvi, Kijevu, Rigi, Libavi i drugim gradovima. Imao je susrete sa nekim istaknutim ruskim šahistima. Igrao je po dvije partije: protiv F. Duz-Hotimirskog i Alekseja Aljehina je obje dobio, dok je sa E. Znosko-Borovskim imao neriješen rezultat 1:1.
Prvi put Kapablanka i Aleksandar Aljehin sreli su se za šahovskom tablom u Peterburgu, u novembru 1913. godine. Tada su odigrali dvije trening partije koje su završene pobjedom Kubanca. To nimalo nije zasmetalo uspostavljanju prijateljskih odnosa između mladića. Često su zajedno išli u posjete, muzeje, pozorišta i igrali brzopotezne partije.
Prisjećajući se svojih utisaka o upoznavanju sa Aleksandrom Aljehinom, Hose Raul Kapablanka je 1927. godine u članku „Razvoj šahovskog dara Aljehina“ pisao: „Prvi put sam se susreo sa Aljehinom 1913. godine u Peterburgu. Tada je Aljehin imao svega 21 godinu. Ali već tada je pokazivao izvanredno poznavanje otvaranja. Danas sumnjam da postoji još neko ko je takav poznavalac u toj oblasti. Godine 1914. u Peterburg je stigao Aljehinov brat. Nas trojica smo postali dobri prijatelji.
Čini mi se da je druženje sa mnom u određenoj mjeri doprinijelo razvoju i formiranju Aljehinove igre. Tada je bio veoma slab u završnici. Danas je u toj fazi igre veoma jak. Tada je bio pomalo slab u pozicionoj procjeni u središnjici. Sada je po tom pitanju jedan od najjačih. Uopšte, u to vrijeme je bio samo talentovani „zeleni mladić“ u šahu. A sada, vjerovatno, nijedan od majstora nema toliku zaokruženost u svim fazama igre kao Aljehin. Od tada je toliko napredovao da se danas s pravom može smatrati dostojnim pretendentom na svjetsku titulu.“
Međutim, malo smo požurili unaprijed. Vratimo se velikim šahovskim događajima iz 1913. i 1914. godine.
U znak obilježavanja desetogodišnjice postojanja, Sankt Peterburško šahovsko društvo odlučilo je da organizuje čitav niz takmičenja: Svesavezni turnir amatera i paralelno s njim turnir viših škola, čijim pobjednicima se dodjeljivalo zvanje majstora i pravo učešća u narednoj fazi — Svesavezni turnir majstora, nakon čega je slijedio međunarodni turnir. Na čast organizatorima, ovaj opsežan praznični, a istovremeno sportsko-kreativni program, u potpunosti je realizovan.
Naravno, najveće interesovanje izazvali su posljednja dva segmenta jubilejnih svečanosti.
Svesavezni turnir majstora održavao se u sali Sankt Peterburškog šahovskog društva u Litenom prospektu br. 10, u periodu od 22. decembra 1913. do 17. januara 1914. godine, uz učešće osamnaest igrača.
Put ka prvom mjestu, koje je davalo pravo učešća na međunarodnom turniru, zahtijevao je od Aleksandra Aljehina, pored drugih kvaliteta, i ispoljavanje velike snage volje. Već na samom početku turnira doživio je neuspjeh. Iako je stekao prednost u partiji protiv M. Lovckog, u 42. potezu je, po sopstvenom samokritičnom priznanju, napravio „zapanjujuće loš potez, koji je odmah lišio bijelog bilo kakvih nada na pobjedu“. Uz to, nakon toga Aljehin u cajtnotu igra čitav niz slabih poteza, što ga ubrzo vodi do poraza.
Kako je mladi majstor doživio takav obeshrabrujući početak svog nastupa na turniru? Šta je uslijedilo posle toga? Kakve su ga misli i zaključci obuzeli u tim gorkim trenucima?
Aljehin pažljivo analizira partiju koju je izgubio — kako se kasnije ispostavilo, od četvrtoplasiranog na turniru — i dolazi do zaključka: „Isključujući veoma lošu završnicu, prilično interesantna partija“. Zatim šalje njen zapis svom bratu Alekseju u Moskvu, radi objavljivanja u časopisu „Šahovski vjesnik“. Dana 15. januara 1914. godine partija se pojavljuje, uz komentare Aleksandra Aljehina, u drugom broju časopisa. Upravo od te neuspjele, a ne od dobijene partije, Aljehin započinje javni izvještaj o svom nastupu na Svesaveznom turniru majstora. Značajan detalj!
O visokoj psihološkoj stabilnosti Aljehina već u to vrijeme i o ispravnosti zaključaka koje je tada donio uvjerljivo svjedoče njegovi dalji rezultati na turniru. Pobjeđuje u sedam partija zaredom, uključujući i protiv A. Flamberga, koji je na kraju zauzeo treće mjesto, kao i protiv G. Levenfiša, dobitnika pete nagrade. Zatim slijedi remi s A. Smorodskim (6–7. mjesto), i opet dvije pobjede, među kojima i protiv glavnog rivala — A. Nimcoviča. Ukupno 9½ poena iz 10 partija!
Takav izuzetan tempo teško je, naravno, održati tokom čitavog turnira. Umor se polako gomila, percepcija pozicije slabi. I evo — ko bi to mogao i da pretpostavi — Aljehin u 12. kolu gubi partiju od B. Gregorija, koji je na kraju zauzeo posljednje mjesto u tabeli.
-Nastaviće se-