Aljehin (23.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Iskreno odobravajući bratovljev plan, Aleksandar je obećao da će mu na svaki način pomagati u izdavanju časopisa i da će slati svoje materijale. Prvi broj časopisa „Šahovski vjesnik“ odmah se svrstao među najbolja šahovska izdanja na svijetu. Sadržao je obilje informacija, šahovski život je bio brzo i temeljno pokrivan, a partije su komentarisane na visokom nivou. Časopis je preduzimao korake ka stvaranju Sve­ruskog šahovskog saveza. Posebno aktivno je u radu redakcije učestvovao K. I. Isakov. On je organizovao, prikupljao i uređivao materijale, vodio pregovore s autorima i štamparijom. Izlaženje časopisa mogao je da prekine tek Prvi svjetski rat 1916. godine, i to na broju 19–20.

Boraveći u Moskvi, Aleksandar Aljehin je, naravno, posjetio šahovski krug koji se preselio u sopstveni prostor (Sivcev Vražek 11), gdje je dao dvije simultanke, kao i nekoliko lakših partija.

Jedan od šahovskih entuzijasta, a kasnije profesor, Harlampije Karlovič Baranov, koji ga je tada prvi put vidio, ovako je prenio svoje utiske: „Upadala je u oči njegova nevjerovatna pokretljivost, koja se nekako nije uklapala s visokom, stasitom figurom. Već tih godina u svim njegovim pokretima osjećali su se nervoza, nemir. Zapanjujućom brzinom pokazivao je brojne varijante, analizirajući poziciju koja se nalazila na tabli…“

Dolaskom u Sankt Peterburg, na Vasiljevsko ostrvo, gdje je živio u Trećoj liniji, kuća broj 26, stan 24, Aleksandar Aljehin se ponovo našao u prijatnom porodičnom okruženju. Stan je pripadao njegovom rođaku — Vladimiru Aleksandroviču Beklemiševu, poznatom vajaru, profesoru i rektoru Sankt Peterburške akademije umjetnosti, koji je prema mladiću gajio veliku srdačnost. On je svom sestriću ustupio jednu od najboljih soba tokom čitavog perioda studija i obasipao ga pažnjom i brigom.

Glava porodice — Vladimir Aleksandrovič — nedugo prije Sašinog dolaska izgubio je suprugu — Jekaterinu Ivanovnu (rođenu Prohorovu, sestru majke Aleksandra Aljehina), takođe istaknutu vajarku. Supružnici Beklemišev su stvorili mnogo prelijepih djela u bronzi i mermeru, a dio tih radova se već tada izlagao po muzejima. Među njima su i djela V. A. Beklemiševa — „Kako su bile lijepe, kako su bile svježe ruže“, izrađeno u bronzi 1892. godine, i portret ruskog slikara pejzažiste A. I. Kuindžija, isklesan u mermeru 1909. godine, koji neprekidno privlače pažnju posjetilaca Ruskog muzeja u Sankt Peterburgu.

Vladimir Aleksandrovič je s oduševljenjem pričao Saši o svojim novim zamislima i upoznavao ga s nacrtima. Mnogo zanimljivog Aleksandar je naučio učestvujući u razgovorima s umjetnicima, piscima, glumcima koji su dolazili u posjetu Beklemiševima.

Obnovivši studije na Pravnom fakultetu, Aljehin je uveče često svraćao u Sankt Peterburško Šahovsko društvo, što mu je sada bilo sasvim blizu, na Litejnom prospektu broj 10. Jedne jeseni on i Jevgenij A. Znasko-Borovski održali su zajednički seans na 38 tabli. Seansaši su pobijedili u 23, a izgubili 10 partija.

„Šahovski klub je radio četiri puta nedjeljno, od šest sati uveče do ponoći — prisjećao se 1961. godine velemajstor Grigorij Jakovljevič Levenfiš, koji je zvanje majstora stekao 1912. godine. — Sve do 1914. bio sam stalni partner Aljehinu. Odigrali smo mnogo desetina slobodnih partija. Takvog zanimljivog partnera kao što je bio Aljehin nisam sreo u cijelom životu. Igrao je s velikim nervnim naporom, neprekidno je pušio, stalno je čupkao pramen kose, vrpoljio se na stolici. Ali to naprezanje je na čudesan način stimulisalo rad mozga. Bogatstvo ideja u Aljehinovom stvaralaštvu je opštepoznato. Čini mi se da se ono još jasnije ispoljavalo u lakšim, neobaveznim partijama. Izuzetnu domišljatost Aljehin je pokazivao u vođenju napada… Po mom mišljenju, Aljehin je fenomen, jedinstven u istoriji šaha.

Prednost u našim susretima bila je na Aljehinovoj strani. Najmanje opuštanje s moje strane izazivalo je taktičku dosjetljivost mog partnera, i ishod partije više nije dolazio u pitanje. Aljehin je posjedovao fenomenalnu šahovsku memoriju. Mogao je u potpunosti rekonstruisati partiju odigranu prije mnogo godina. Ali ništa manje nije iznenađivala njegova rasijanost. Više puta je u klubu ostavljao skupocjenu kutiju za cigarete sa kopčom od krupnog smaragda. Poslije dva dana dolazili bismo u klub, sjedali za tablu. Pojavio bi se konobar i kao da se ništa nije desilo, predavao Aljehinu kutiju za cigarete. Aljehin bi se ljubazno zahvalio.”

(Nastaviće se)