(19.nastavak)
KAZNA
Konačno, krajem novembra, meč je završen. Karpov je pobijedio – 3:2 uz 19 remija. Sad je trebalo izvršiti drugi, mnogo lakši dio postavljenog političkog zadatka – kazniti mene. Kazniti primjerom, za opomenu drugima. Zašto? Za samostalnost u mišljenju i ponašanju. A konkretno – i za to što sam se borio u ovom meču, kad je svima već bilo jasno kako „treba“ da bude. Kako mi je rekao novinar V. Henkin:
„Kad bi znao kakvi su ljudi zvali u pres-centar da saznaju kako stoji Karpov!“
Rečeno – učinjeno, a povod će se već naći. Zvanični povod za kaznu postalo je intervju koji sam dao novinaru jugoslovenske agencije TANJUG, B. Kažiću. Rekao sam da po talentu Karpov ne nadmašuje velemajstore koje je pobijedio u ovom ciklusu. Zato sam naglasio njegovu ogromnu snagu volje, sposobnost da sve prateće faktore usmjeri u svoju korist. Kažić je ublažio moj iskaz, nije pomenuo moje izjave tokom meča ni Karpovljevo nepristojno ponašanje. Ali i ono objavljeno bilo je dovoljno.
Prvo se u „Sovjetskom sportu“ pojavila reakcija moralnog čuvara Petrosjana „Povodom jednog intervjua V. Korčnoja“, zatim je preko istih novina moje ponašanje osudio i Prezidijum Šahovske federacije SSSR-a, a još nedjelju dana kasnije objavljena su gnjevna pisma brojnih radnih ljudi pod naslovom „Nesportski, velemajstore!“ sa „jednoglasnim“ zahtjevom za mojim „javnim izvinjenjem pred svim ljubiteljima šaha“. Ubrzo su na moju kućnu adresu počela stizati i anonimna pisma…
Pozvan sam u Moskvu na obračun. Da bih odložio neizbježno, po ugledu na Petrosjana legao sam u kliniku Vojno-medicinske akademije, pravdajući se pogoršanjem čira na želucu. Bio sam zdrav. A i tako sam morao da putujem mjesec dana kasnije.
Priča s Vojno-medicinskom akademijom ima nastavak. Nekoliko godina kasnije, tamo je legao moj sin Igor, koji je zaista imao čir. Kasnije, kad je moja porodica počela da se bori za pravo na iseljenje kako bi mi se pridružila, vlasti su zahtijevale da Igor ide u vojsku. U nastojanju da dokaže da nije sposoban za vojnu službu, sin je zatražio iz akademije snimke svog želuca. Poslali su mu – ali ne njegove, nego moje snimke! Ne bez namjere, kako možete da pretpostavite.
Još jedna slična priča. Nakon mog odlaska, porodica je počela da ima finansijskih problema. Imali smo psa. Njeni štenci su bili skupi. Moja žena je našla kupca, on je platio i uzeo štene. Međutim, nakon nedjelju dana vratio ga je:
„Vratite novac – ne želimo nikakve odnose s narodnim neprijateljem!“ Gdje je još na svijetu moguće takvo umilno jedinstvo partije i naroda?! U progonu onih na koje neumoljiva partija pokaže svojim gvozdenim prstom…
Situacija je bila teška. Već su me pritiskali po društvenoj i sportskoj liniji, spremao se i partijski „razgovor“. Popustio sam nagovorima nekolicine preostalih prijatelja i u saradnji s Vikom Vasiljevim napisao kratko izvinjenje za novine „Sovjetski sport“. Zbog njegovog objavljivanja glavni urednik je dobio ukor…
Prisjeća se šahovski literata Viktor Vasiljev:
„To pismo nije pomoglo, a možda je čak i pogoršalo situaciju. Nadali smo se da će ono, ne narušavajući dostojanstvo Korčnoja, možda ublažiti represivni pritisak vlasti. Već sam bio u šestoj deceniji života i takva naivnost bila je neoprostiva. Tadašnji predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov, pričalo se, bio je bijesan – njemu je trebalo samoponiženje Korčnoja, udaranje u prsa, duboki nakloni. A pismo koje smo sastavili za objavu u redakciji sadržalo je sljedeće:
„Ubrzo po završetku meča s A. Karpovim, dao sam intervju koji je objavljen u jugoslovenskoj štampi. U tom trenutku još me nije napustio borbeni zanos, koji me je držao u neprekidnoj napetosti tokom više od dva mjeseca. Time se, najvjerovatnije, objašnjava i impulsivan ton, kao i pretjerani subjektivizam nekih mojih ocjena, zbog čega sada, kada sam u stanju smirenosti sve razmotrio, iskreno žalim.
V. Korčnoj, međunarodni velemajstor.“
Kod mene se sačuvalo i kasnije „pismo redakciji“, koje je Korčnoj izdiktirao stenografkinji „Sovjetskog sporta“ 3. marta 1975. godine:
„S iznenađenjem sam pročitao u časopisu Junost br. 1 da će u drugom broju biti objavljeni moji odgovori na pitanja o A. Karpovu. Jednog od autora članka, A. Rošalja, nedavno sam vidio, ali mi nije postavljao nikakva pitanja. Još više sam bio zaprepašćen kad sam ugledao Junost br. 2. Tamo je bio objavljen moj ‘Monolog’, koji je Rošal zapisao odmah nakon završetka meča. Tada mi je rekao da je to materijal za APN.
Preduzimljivi novinar poslao je tekst i u APN, i u list Politika (Beograd), i u Literaturnu gazetu.
Kao što je poznato, moja izjava je bila osuđena od strane Šahovske federacije SSSR-a, i Rošal je to odlično znao. Nije imao pravo da ponovo objavljuje ono što mu je ostalo u rukama. Bez ikakvog dogovora sa mnom, bez da me je makar obavijestio, on je objavio materijal od kojeg sam se odavno javno odrekao.
V. Korčnoj.“
Viktor L’vovič (Vasiljev) nazvao je to pismo – koje novine, naravno, nisu objavile – „udarcem ispod pojasa“. Po mom mišljenju, tačnije bi bilo reći: „Sramota je udarati čovjeka koji već leži!“
Uostalom, zna li za sram onaj koga je Korčnoj kasnije u svojoj knjizi Antišah nazvao „profesionalnim lažovom“?!
(Nastaviće se)