David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
91.nastavak
Pred kraj meča, Rejkjavik je bio ispunjen glasinama da se Spaski namjerava zadržati na Zapadu. Teodor Tremble se prisjeća: „Jugosloveni su mi tokom meča prilazili i pitali: ‘Da li Spaski hoće da ostane? Da li hoće da ostane?’ U tom trenutku imao sam prilično blizak odnos s Borisom. Odgovarao sam: ‘Slušajte, ako Boris želi da ostane, sve što treba da uradi jeste da mi to kaže. Mi ćemo već naći način da mu pomognemo.’“
Tremble je prvi put sreo Spaskog na prijemu poslije zvaničnog otvaranja meča i zapričali su se uz čašu šampanjca. Prema Trembleovim riječima, postali su dobri prijatelji i „nastavili da se viđaju“. Američki diplomata je povremeno ručao u hotelu u kojem je boravio Spaski, i ako bi ga šampion primijetio, prišao bi da porazgovaraju. Tremble je smatrao da je atmosfera oko sovjetskih šahista bila mnogo opuštenija nego na njegovom prethodnom službovanju u Bangkoku. Niko se nije motao uokolo da tjera neželjene ljude od Spaskog, iako bi neko obavezno prekinuo duži razgovor ako bi ga vodio negdje u hotelu ili na ulici.
Naravno, Amerikanac negira da je namjerno tražio društvo Spaskog, iako njegove riječi ne djeluju uvjerljivo: „Mogli smo ga bez problema izvesti iz zemlje da je to htio, ali Spaski nije imao namjeru da emigrira.“
Sovjetske vlasti nijesu dijelile uvjerenje Tremblea. U kabinetu Ivonina vladala je zabrinutost i uznemirenost zbog ponašanja Spaskog. KGB je, naravno, bio obaviješten. General-major Nikaškin je odlučio da im trebaju njihovi predstavnici u Rejkjaviku i preporučio Ivoninu da se u Island pošalje prijatelj Spaskog, Stanislav Melentjev. Ivonin nije želio da kod Spaskog probudi osjećaj da mu ne vjeruju, pa je upozorio Nikaškina da bi šampion mogao pogrešno shvatiti pojavljivanje Melentjeva. Uključio se i Pavlov; nazvao je i rekao da je sve to mnogo buke ni oko čega i da jednostavno treba vjerovati u odanost Spaskog. Nikaškin je hladno ukazao na izvještaje u štampi da je Spaski na početku meča ignorisao Pavlovljev savjet, iako bi ga drugi sportisti poslušali. (Prema Ivoninovim riječima, ako su zaista smatrali da Spaski ozbiljno razmišlja da ostane na Zapadu, morali su preduzeti mjere predostrožnosti: poslati nekoga da ga vrati ili pronaći podsticaj za njegov povratak.)
Četvrtog septembra svi su s olakšanjem odahnuli. Nikaškin je obavijestio Ivonina da je Spaski kupio automobil na Islandu i da želi da ga dovede u Lenjingrad. U početku je želio da preveze auto do Kopenhagena i odatle se vrati kući, ali su ga ubijedili da bi to putovanje bilo previše rizično. Stigle su još ohrabrujuće vijesti: Spaski je napao novinare koji su ga pitali da li zaista želi da ostane. „To je provokacija“, odgovorio je i dodao da planira da kupi vikendicu blizu Moskve. Jakovljevu je javljeno: Spaski se vraća.
Trembleovo mišljenje o Spaskom pokazalo se tačnim. Kolege nikada nisu dovodile u pitanje njegov patriotizam — ruski, ne sovjetski. Danas Spaski kaže da mu tada nije ni padalo na pamet da ostane u inostranstvu. Otkuda onda izvor glasina koje su Jugosloveni tako revnosno širili? Meč je bio izgubljen — nije li to mogao biti još jedan nespretan pokušaj KGB-a da diskredituje Spaskog, umjesto da ga podrži, i tako opravda zašto nije uspio da savlada Amerikanca?
POGLAVLJE 21
PARTNERI — RIVALI
Sveukupno, odnosi između SAD i Sovjetskog Saveza 1972. godine bili su bolji nego svih prethodnih godina.
Henri Kisindžer
Gledajući danas na ono što se događalo tih davnih godina, možemo li reći da je Fišerov šahovski trijumf bio, makar simbolična, pobjeda Sjedinjenih Američkih Država nad starim protivnikom u Hladnom ratu, Sovjetskim Savezom?
U interpretaciji meča kroz prizmu Hladnog rata odmah se uočava jedna suštinska manjkavost. Fišer i Spaski imali su nešto zajedničko — obojica su potpuno neprikladni za ulogu predstavnika političkih sistema svojih zemalja. Spaski nije bio sovjetski patriota i to nije ni krio. Asocijalno ponašanje Fišera učinilo je da ga mnogi sunarodnici ne smatraju pravim Amerikancem.
U „Sunday Timesu” od 2. jula Artur Kestler, autor potresne studije o staljinizmu „Zasljepljujuća tama”, blago je upozoravao: „Bobi je genije, ali kao izaslanik slobodnog svijeta on će vjerovatno izazvati suprotan efekat.” „Washington Post” se pitao kako je Fišerovo ponašanje pretvorilo meč „iz sportskog takmičenja u povod za pojačanje atmosfere Hladnog rata”. Jedan čitalac Posta napisao je da je „Fišer jedini Amerikanac koji je natjerao sve u SAD da navijaju za Ruse”. U članku napisanom krajem jula, koji je nasmijao čitavu sovjetsku ambasadu u Rejkjaviku, kolumnista Washington Posta Arg Buhvald razmatrao je dilemu: hoće li Nikson pozvati Island ako Fišer pobijedi? On je zamislio njihov razgovor ovako:
— Halo, Bobi, ovdje predsjednik Nikson. Zovem samo da ti čestitam na pobjedi na Islandu.
— Skrati ako možeš. Umoran sam.
— Ovo je veliki dan za Ameriku, Bobi.
— Još veći za mene. Osvojio sam 150 hiljada dolara i pokazao srednji prst tim islandskim ološima.
Na kraju, predsjednik spušta slušalicu i zove direktora CIA Ričarda Helmsa.
— Dik, šaljem predsjednički avion po Bobija Fišera na Island. Učini mi uslugu: kad uđe u njega, pobrini se da avion bude otet i preusmjeren na Kubu.
Viktor Džaković se prisjeća osjećaja koji su vladali na dan završetka meča:
Kad je osvojio šahovsku krunu za Ameriku, naša prva reakcija nije bila ponos. Naša prva reakcija bilo je olakšanje što je sve konačno gotovo. Tek druga — pobijedili smo! Amerika je pobijedila. Naš momak je šampion. Pobjednik rođen i odrastao u SAD — to je bilo nešto. Ali najjači osjećaj bilo je ogromno olakšanje. Ispit je bio težak.
(Nastaviće se)