
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
90.nastavak
Pojavila se i misao o špijunu u sovjetskom taboru. Neočekivana nepredvidivost izazivača u otvaranjima razoružala je Spaskog; s tim da je Fišer bolje pripremljen, bilo je teško raspravljati. Ali Geler je smatrao da je analiza koju je Spaski obavio prije meča na neki način dospjela do protivnika.
Iz ugla sumnjičavog sovjetskog građanina, ko je mogao biti peta kolona, ko je bio kriv za curenje informacija? U zapisima analize meča u Sportskom komitetu nema direktnih optužbi na račun konkretnog člana tima, ali komentar Baturinskog daje očiglednu naznaku. Spaski naziva Neja slabom karikom tima, gnjevio se Baturinski i, braneći ga, pisao: „O Neju govore skoro kao o špijunu. Protivio sam se uključivanju Neja u trenažnu grupu, ali Boris Vasiljevič je insistirao. Pozivati se sada na Neja kao na jedan od razloga svoje loše igre je u najmanju ruku besramno.”
Iz ugla Sportskog komiteta, Nej u Rejkjaviku nije imao nikakvog posla. Od momenta formiranja Spaskog tima, smatran je „fizičkim trenerom“ šampiona. Nej insistira da je imao važnu ulogu u šahovskoj analizi, radeći uveče zajedno sa ostalima. Tečno je govorio njemački i pomalo engleski, a u Rejkjaviku je prevodio za glavnog sudiju Lotara Šmida i predsjednika FIDE Maksa Evea, koje je odlično poznavao.
Spoj poznavanja šaha i pozicije „unutrašnjeg posmatrača“ kod Iva Neja omogućio je Polu Maršalu da ga razmatra kao mogućeg autora knjige o meču. Maršal je razumio koliki ogroman tržišni potencijal ima takva knjiga, posebno ako bi je napisao neko iz Spaskovljevog tima. Nej kaže da mu je Maršal, pored honorara, ponudio sve što bi mogao poželjeti iz Amerike. Nej je otišao kod velemajstora Roberta Birna, koji je u Rejkjaviku komentarisao meč za holandsku televiziju, s molbom da mu bude koautor. Nej je uspostavio prijateljske odnose s oficijelnim licima meča i američkim gostima. Sovjetski ambasador mu nije zabranjivao takve kontakte, ali mu je savjetovao da bude oprezan u susretima s Amerikancima. Kao trener Spaskog, Nej je smatrao da su njegovi susreti koristili šampionu: davao je timu informacije o dešavanjima u protivničkom taboru.
Knjiga koju je naručio Maršal nosi naziv „Dvije strane šahovske table“. U nju je uključeno i predgovor Evea, gdje predsjednik FIDE naglašava da je Nej bio upućen u zatvorene informacije, i tehničke i psihološke. Po Nejevom mišljenju, adekvatniji naslov bi bio „Oproštaj s Rejkjavikom“. Dana 22. avgusta, nakon sedamnaeste partije, Nej je sasvim iznenada napustio meč i trebalo je da sačeka let za Moskvu u Kopenhagenu. Danas kaže da je njegov posao bio završen i da je bilo vrijeme da se pripremi za početak školske godine u Estoniji, gdje je bio direktor šahovske škole. Meč je bio praktično završen. Nej više nije ozbiljno analizirao sa sekundantima Spaskog, i Geler je smatrao da nema smisla da ostane. Spaski se složio.
Krogius govori drugačije. Zaposlenik sovjetske ambasade obavijestio je njega i Gelera da se „Nej ponaša čudno“. Estonac je provodio mnogo vremena nasamo s Birnom. Pomoćnici su to prenijeli Spaskom. Iste večeri Nej je podvrgnut oštrom ispitivanju. Nije negirao kontakte s Birnom, niti to da zajedno analiziraju meč, kao ni činjenicu da Birnu daje svoje komentare na partije za kasniju objavu u SAD. Kolege su bile sumnjičave i vršile su pritisak na Neja: zašto se bavi sporednim poslovima bez dozvole Spaskog, i to još tako sumnjivim, a sve to drži u tajnosti? Šta je bilo napisano u materijalima koje je predao Amerikancima o stanju Spaskog i o njegovoj ličnoj ocjeni igre šampiona? Nisu bili zadovoljni njegovim odgovorima; razgovor je postao izuzetno napet. Nej je obaviješten da njegove usluge više nisu potrebne i da mora da ode. (Spaski tvrdi da članovima njegovog tima nije bilo dozvoljeno da se bave bilo kakvim poslovima.)
Sutradan je Estonac odletio. U Moskvi je sjeo na avion za rodni Talin, čak ni ne svraćajući u Sportkomitet, gdje je trebalo da preda pasoš.
Nej kaže da su se mnogi ljudi iz šahovskog svijeta iznenadili kada su ga vidjeli da se vratio u Estoniju; mislili su da mu je put ili za Sibir, ili na Zapad. „Ali zašto? – čudi se Nej. – Zar sam se ponašao nekako pogrešno?“ Iz Talina je poslao u Sjedinjene Države posljednje zapise za knjigu, sedam dijelova. Projekat ga je ozbiljno zabrinuo: svaki dio slao je na drugu adresu u Kanadi i SAD.
Nej nije naišao na odobravanje: nije obavijestio ni KGB, ni vlasti o knjizi. Zabranjeno mu je da napušta zemlju na dvije godine; to je bila relativno blaga kazna i značilo je da optužbe za odavanje šahovskih tajni nisu shvaćene ozbiljno. Potpuno je nerazumno, kaže Ivonin, komentarisati meč dok on još traje, ali Nej nije mogao biti kažnjen jer ništa nije bilo dokazano. „Samo sumnje.“
Sumnji je bilo više nego dovoljno – bilo ih je za sve. KGB je uzeo na nišan čak i samog Spaskog.
(Nastaviće se)