Bobi Fišer ide u rat (88.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

88.nastavak

Do današnjeg dana mnogi stanovnici bivšeg Sovjetskog Saveza ubijeđeni su da je djelatnost KGB-a u cilju zaštite države bila časno zanimanje, pa zato ne vide ništa sramotno u saradnji s tom organizacijom. KGB je imao stvarnu moć nad putovanjima u inostranstvo, skrivajući se iza svih partijskih komiteta i razmatrajući zahtjeve onih koji su planirali put van zemlje. Preko svojih doušnika, KGB je bio upoznat s dešavanjima u šahovskim krugovima i „savjetovao“ vlasti koga treba podržati, kome ne odobravati, kome zabraniti napuštanje Sovjetskog Saveza, a kome, naprotiv, dozvoliti rad u inostranstvu. Uobičajena praksa bila je da se budućim putnicima ponudi sljedeće: pasoš će im biti izdat lakše ako pristanu da budu oči i uši KGB-a.

Neki tvrde da je KGB imao svoju kancelariju u Centralnom šahovskom klubu, iako je vjerovatnije da se tamo jednostavno nalazio jedan od oficira KGB-a. Velemajstor Jurij Averbah tvrdi da o tome ništa nije čuo: „Ja sam tamo imao svoju kancelariju i, ako je to zaista tako bilo, onda ja jednostavno nisam znao.“ Ipak, on je dobro razumio kako sistem funkcioniše, pa njegovi duboko ukorijenjeni instinkti — ili možda praznovjerna navika — i dalje mu ne dozvoljavaju da direktno govori o KGB-u. „U Staljinovo doba, ako bi ekipa putovala izvan zemlje, s nama bi išao i predstavnik te organizacije. Taj čovjek je nadgledao sve članove ekipe. Godine 1952. igrao sam na međuzonskom turniru i takav čovjek je bio prisutan. I 1953. na turniru kandidata u Cirihu takođe. Godine 1955, kada je Spaski putovao na Svjetsko omladinsko prvenstvo — tada sam bio njegov trener — s nama je takođe putovao predstavnik te organizacije. Poslije 1956. oko tri godine više ih nijesu slali. Bila je to ‘otopljavanje’. Onda su početkom 60-ih ti ljudi ponovo počeli da se pojavljuju. Na Kurasau, na primjer, s nama je išao čovjek iz KGB-a.“

„Takvi ljudi“ su bili strogo prikriveni. Aleksandar Nikitin, bivši trener Garija Kasparova, piše: „Od samog početka, čim je Garri počeo da putuje u inostranstvo, imao je pratioca koji nije bio profesionalni trener. To je bio potpukovnik KGB-a Viktor Litvinov. Litvinov je nadgledao Garija i njegovu majku, gdje god da su išli.“ Prema riječima Nikitina, „čak je i Karpov bio ‘čuvan’: „Od 1975. godine Vladimir Piščenko, poznati agent KGB-a, pratio je Karpova kao sjenka na svim njegovim inostranim putovanjima.“

Nikitin smatra da su agenti imali korisnu ulogu: „Danas je svima prešlo u naviku da proklinju tu organizaciju. Ipak, ne treba misliti da su ljudi koji su radili za KGB bili monstrumi. Oni s kojima smo mi imali posla bili su iskreni i iskusni oficiri sa veoma širokim intelektualnim vidikom. Organizacija je djelovala u svim sportskim savezima. Sport, kao aspekt kulture, odražavao je uspjehe sistema…“ Intelektualni nivo zaista je bio visok — u KGB su birane najdarovitije ličnosti.

Imajući na umu zvanično mišljenje o ličnosti Spaskog („nezreo“), njegove rane sukobe s leningradskim KGB-om, kao i činjenicu da se sovjetsko-američka bitka odvijala na ostrvu gdje se nalazila jedna od glavnih američkih vazdušnih baza — teško je povjerovati da se na Islandu nije pojavio nijedan agent KGB-a. Nikolaj Krogius dozvoljava mogućnost da su oni zaista mogli biti prisutni: „Koliko ja znam, zvanični predstavnici KGB-a nisu bili prisutni. Kružile su glasine da su stigla dva-tri službenika. Ali oni su, naravno, samo posmatrali. Ništa više.“ Ivo Nej je smatrao da ih je bilo mnogo. Nedavno penzionisani iz Ministarstva vanjskih poslova, a tada drugi sekretar sovjetske ambasade, Dmitrij Vasiljev, prisjeća se kako je vidio dvoje-troje „takvih ljudi“ u sali u Rejkjaviku: „Nisam siguran da su to bili ljudi iz KGB-a, ali djelovali su prilično čudno. Znate, ljudi iz CIA-e ili KGB-a uvijek su pomalo neobični.“ Pripadnici obe tajne službe bili su različiti, ali zahvaljujući nekoj neuhvatljivoj sličnosti, agente je bilo lako prepoznati. Kako Rusi kažu, „isti su kao jagode s istog polja“.

Gosti sovjetske ambasade u Rejkjaviku već su premašili sve dozvoljene granice za tako rijetko naseljeno ostrvo: za dva mjeseca trajanja meča tamo je prošlo nevjerovatno mnogo ruskih „turista“. Neki nazivaju šefom KGB-a na Islandu službenika ambasade Viktora Bubnova, ali on je zapravo pripadao vojnoj obavještajnoj službi, GRU, i imao je druge interese. Ipak, teško da je nedostajalo oficira i doušnika, i imamo razloga da vjerujemo da neki od njih nisu samo, kako se izrazio Krogius, „posmatrali“.

Do kraja jula, mračna predosjećanja u vezi sa igrom Spaskog dostigla su u Moskvi kritični nivo. Dana 27. jula, kada je šampion odigrao svoju najgoru partiju — osmu — Viktora Baturinskog su pozvali u Centralni komitet s nalogom da objasni šta se zapravo dešava i zašto Spaski nikako ne reaguje na Fišerova kašnjenja. Prisutni su bili šef propagandnog odjela Aleksandar Jakovljev, njegov prvi zamjenik Jurij Sklarjov i zaduženi za sport Boris Gončarov, koji, kako se činilo, za tu temu uopšte nije pokazivao interesovanje. Raspravljali su o tome kako pomoći Spaskom, kako otkriti i neutralisati psihološki pritisak koji se na njega vrši.

Posle toga, kabinet Viktora Ivonina posjetilo je mnogo viših službenika KGB-a (naravno, to se poklopilo i s pripremama za Olimpijadu). Među njima se nalazio Viktor Čebrikov, zamjenik predsjednika KGB-a i štićenik Brežnjeva. Godine 1968. Brežnjev ga je imenovao za zamjenika Jurija Andropova — u periodu borbe za vlast u Kremlju, nakon koje je Sergej Pavlov prešao u Sportski komitet. Godine 1982., Čebrikov je postao predsjednik KGB-a. Kabinet je posjećivao i Semjon Cvigun, prvi zamjenik predsjednika KGB-a, koji se takođe uzdigao u istoj kadrovskoj rokadi kao i Čebrikov. Dolazio je i zamjenik šefa petog odjeljenja (koje se bavilo ideologijom, a time i sportom), general-major Valentin Nikaškin. Jedan od njegovih podređenih, agent KGB-a Viktor Gostijev, još će se pojaviti u našoj priči. I on je radio za peto odjeljenje. Kasnije, ostajući oficir KGB-a, Gostijev je postao zamjenik predsjednika sportskog društva „Dinamo“, koje je obučavalo pripadnike KGB-a i Ministarstva unutrašnjih poslova.

(Nastaviće se)