Autor: Jurij Šaburov
Ubrzo nakon povratka iz Sankt Peterburga, već krajem marta 1909. godine, Aleksandar se uključuje u proljećni turnir Moskovskog šahovskog kruga. Turnir se održavao još od novembra 1908. godine u prostorijama Politehničkog društva u Malom Haritonjevskom sokaku. Međutim, igra mu nije išla, protivnici se nisu ustručavali i stajali su čvrsto protiv Aljehina. Na kraju je Saša bio primoran da se zadovolji petim mjestom sa 6½ poena iz 10 partija. Ispred njega su se plasirali dobro poznati prvokategorni partneri: 1. nagradu je osvojio A. Gončarov, 2. je bio V. Rozanov, 3. N. Cjelikov, a na 4. mjestu P. Seleznjov.
Svoj neuspjeh Aljehin je podnio stoički. Dana 14. maja 1909. godine, kada je Moskovski šahovski kružok završavao sezonu, u konsultacionoj partiji, igrajući zajedno sa A. Seleznjovim crnim figurama, ostvario je pobjedu nad D. Pavlovim i V. Rozanovim.
Zanimljivo je da je u isto vrijeme Saša odlučio da obnovi dopisno igranje i prijavio se odjednom na dva turnira u dopisnom šahu: XVII turnir časopisa „Šahovski pregled“ i II turnir koji je organizovao knez F. Šahovski. Ipak, prilično brzo je shvatio ishitrenost te odluke i povukao se iz dopisnih takmičenja. Ne zato što je prijetio loš rezultat – iz turnira časopisa „Šahovski pregled“, na primjer, izašao je sa 7 pobjeda i 1 remijem, bez poraza – već zbog nedostatka vremena za tako dugotrajna takmičenja.
Godina 1909. bila je značajna za Aleksandra Aljehina po njegovom debiju u šahovskoj publicistici. Počinje aktivno da sarađuje sa časopisom „Šahovski pregled“, koji je u periodu 1909–1910. bio jedino šahovsko izdanje u Rusiji. Urednik i izdavač časopisa bio je poznati javni radnik, šahovski novinar i kompozitor Pavel Pavlovič Bobrov. Njegovoj neiscrpnoj energiji moglo se samo zavidjeti — stizao je da bude svuda: kao sekretar Moskovskog šahovskog kruga bio je jedan od inicijatora organizacije velikih turnira i gostovanja vodećih šahista, priredio je tri zbirke šahovske literature, izdavao časopis i vodio šahovske rubrike u više periodičnih publikacija. I, što nije manje važno, — P. P. Bobrov je dao veliki doprinos afirmaciji brojnih talentovanih šahista. U to vrijeme imao je 47 godina i odmah je prepoznao u mladom majstoru dubokog analitičara sa izraženim spisateljskim darom.
Već u brojevima 79–82 časopisa „Šahovski pregled“ (januar – april 1909. godine) objavljene su zapažene Aljehinove bilješke uz sedam partija sa Svesvesruskog turnira amatera. U četiri od tih partija komentator je sam učestvovao. Bilješke uz partiju koju je izgubio od D. Danjuševskog napisao je zajedno sa svojim protivnikom.
U brojevima 83–86 (maj – avgust 1909. godine) objavljuju se komentari A. A. Aljehina na još pet partija. Njegove analitičke bilješke uz partije objavljivane su i u narednim brojevima „Šahovskog pregleda“.
Istovremeno, Aleksandar je komentarisao 14 partija Sveruskog turnira amatera za zbirku „Međunarodni šahovski kongres u spomen na M. I. Čigorina“, koja je tada pripremana za štampu. Ovo izuzetno kvalitetno štampano i sadržajno bogato izdanje, vjerovatno je i danas nenadmašeno.
Značajno je to što se među partijama koje je Aljehin komentarisao nalaze i dvije – protiv P. Romanovskog i D. Danjuševskog – u kojima je pretrpio poraz. Već tada nije vidio ništa sramotno u objavljivanju svojih izgubljenih partija. Rijetka samokritičnost i težnja ka objektivnosti oduvijek su bile osobine koje su krasile Aleksandra Aljehina u šahovskoj analizi.
Ljeta 1909. godine, nakon završetka nastave u gimnaziji, Saša je odmarao zajedno s članovima porodice u seoskom imanju Prohorovih, koje se nalazilo u Pokrovskom-Glebovu, na obali rijeke Himke (danas se na tom mjestu nalazi jedan od kaskadnih ribnjaka Himkinskog akumulacionog jezera). U to vrijeme tu je počinjala prelijepa mješovita šuma sa alejama i izvorom u blizini, koji i danas ljudima daruje bistu vodu posebnog ukusa. Dugačka drvena brvnara porodice Prohorov nalazila se na obali rijeke Himke. U centralnom dijelu zgrade bila su tri sprata, a povrh svega prostrana natkrivena terasa s pogledom na sve strane. Od te dominantne tačke, poput krila, građevina se postepeno spuštala na desno i lijevo – najprije na dva sprata, zatim na jedan. Krov se na više mjesta završavao malim tornjićima u obliku kupe, a prozori na kući bili su široki, širom otvoreni ka očaravajućoj prirodi. Na toj ljetnjoj dači u blizini Moskve boravila je tokom ljeta ne samo brojna rodbina Prohorovih. Tu su često dolazili na odmor i stručnjaci Trjohgorske manufakture, a nedjeljom i praznicima – i djeca iz sirotišta. Djecu su dovozili iz Presnje na zapregama, preko sijena prekrivenim debelim ćebadima. Tu su se šetali, kupali, igrali i dobijali poklone.
(Nastaviće se)