Autor: Jurij Šaburov
Sankt Peterburg je srdačno dočekao učesnike Međunarodnog šahovskog kongresa — za njih su bili obezbijeđeni najpovoljniji uslovi. Svečano otvaranje Kongresa održano je u nedjelju, 1. februara 1909. godine, u 8 sati uveče, u prisustvu brojne publike. Kongres je otvorio počasni predsjednik organizacionog komiteta P. A. Saburov. On je pozdravio učesnike i gledaoce šahovskih nadmetanja i predložio da se oda počast M. I. Čigorinu, čiji je veliki portret, ukrašen tropskim biljkama, bio izložen u sali. Potom su uslijedili govori u znak podrške organizaciji Kongresa, a zatim i žrijebanje učesnika.
Za rješavanje spornih pitanja izabran je arbitražni sud, u koji je među trojicom najuglednijih učesnika sveruskog turnira ušao i šesnaestogodišnji Aleksandar Aljehin. Ova iznenađujuća činjenica opšteg povjerenja u jednog mladića govori mnogo. Znači, već tada su u njemu prepoznavali razumnog, objektivnog i upućenog kolegu.
Sledećeg dana, 2. februara, započelo je igranje partija u dvije velike sale.
Sastav učesnika Kongresa ostavljao je snažan utisak. Na međunarodnom turniru majstora, borba za vođstvo skoro od samog početka svela se na rivalstvo između svjetskog šampiona Emanuela Laskera (Amerika) i Akibe Rubinštajna (Lođ). Oni su se znatno odvojili od ostalih učesnika i, osvojivši po 14½ poena od mogućih 18, podijelili su prvo i drugo mjesto. Takođe su treće i četvrto nagrade podijelili dva učesnika: Oldržih Duras (Češka) i Rudolf Špilman (Njemačka), koji su imali isti rezultat — po 11 poena. Peta nagrada je dodijeljena Osipu Bernštajnu (Moskva) — 10 poena.
Sljedećih pet nagrađenih mjesta zauzeli su: Rihard Tejhman (Njemačka) — 9½ poena; Julijus Perlis (Austrija), Erih Kon (Njemačka) i Georgij Salve (Lođ) — po 9 poena; Karl Šlehter (Austrija) — 8½ poena. Posljednji je takođe dobio nagradu za najljepšu partiju.
Specijalna nagrada od Peterburškog Šahovskog Društva za izuzetno dostignuće protiv dvojice prvoplasiranih (+2 iz 2!) dodijeljena je Fjodoru Ivanoviču Duz-Hotimirskom (Kijev). Prisjetimo se da je upravo on tri godine ranije držao časove mladom Saši Aljehinu.
A na turniru amatera do četrnaestog kola niko od učesnika nije mogao da se izdvoji na vrhu. Čas zajedno, čas naizmjenično, Aleksandar Aljehin (Moskva), Bernhard Gregori (Revelj) i Gerš Rotlevi (Lođ) predvodili su tabelu rezultata. Međutim, Aljehin je potom uspio da preuzme inicijativu i, pobijedivši u finišu pet partija od šest, završio je takmičenje sa 13 poena od mogućih 16.
„…Prvo mjesto Aljehin zauzima ubjedljivo ne samo u sportskom smislu, već prije svega sa stanovišta pune vatre i sjaja stvaralačke misli…“ — prisjećao se kasnije Petar Arsenjevič Romanovski, koji je na turniru 1909. godine podijelio 10–11. mjesto i pobijedio u partiji protiv Aljehina. „…Stil njegove igre već tada je bio obilježen darom nadahnute stvaralačke usmjerenosti. Njegove partije bile su djela u kojima je jasno odjekivao izuzetni kombinacioni talenat, u kojima je sve bilo puno smionih naleta, nesputane mašte, hrabrog rizika, samopouzdanja u pobjedu.
Aljehinova ideja u otvaranju naginjala je bečkoj partiji i kraljevom gambitu. Od devet partija koje je igrao bijelima na Sve-ruskom turniru, šest je započeo potezom e2–e4; crnima je na 1. d2–d4 nastojao da prebaci borbu na kolosijek Benoni otvaranja, a na 1. e2–e4 igrao je francusku odbranu, i samo jednom je na 1. e2–e4 odgovorio 1… e7–e5.
Aljehin se smjelo upuštao u rizične pješačke napade, težeći stvaranju oštrih kombinacionih pozicija… (…Zahvaljujući svojoj rizičnoj taktici, često je dolazio u izgubljene pozicije, međutim, od pet takvih partija, samo su dvije završene remijem, dok je ostale Aljehin dobio…)
…Ti naleti mladog Aljehina uvjerili su ga u ispravnost izabranih metoda borbe, otvorili pred njegovom mišlju još šarenije, još šire stvaralačke horizonte šahovske umjetnosti…“
Na tabeli turnira, iza Aljehina su se plasirali Rotlevi (12 poena) i Gregori (11½ poena).
Pobjednik turnira imao je sjajan bilans susreta s osvajačima nagrada — od osam partija, dobio je šest, uključujući pobjede nad Rotlevijem i Gregorijem, jednu partiju je remizirao, a samo je u jednoj morao priznati poraz. Njegova žestoka, ambiciozna borba s mnogim jakim protivnicima, kao što su, na primjer, Gregori i Boris Verlinski — partije koje će Aljehin kasnije uvrstiti u knjigu „Moje najbolje partije“ (1908–1923) — bila je ovenčana blistavim uspjehom.
(Nastaviće se)