Bobi Fišer ide u rat (85.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

85.nastavak

Tvrdo ubjeđenje da je Fišerov tim preduzeo ozbiljne zaštitne mjere dodatno je pojačalo sovjetsku paranoju u vezi sa štetom nanesenom njihovom šampionu, i to se činilo jedinim mogućim objašnjenjem za to što Spaski nije bio pri sebi. Geler je kasnije pomenuo pripreme Amerikanaca za meč: „S njima je došao tehnički tim. Recite mi, pobogu, zašto im je on bio potreban? A tu su bili i psiholozi, obezbjeđenje i informativna služba.“ Larisa nije jedina koja tvrdi da je Fišerovu kuću čuvala naoružana mornarička pešadija.

Međutim, to nije bilo tačno. Američki zapisi navode da, iako su ljudi iz Fišerovog tima tražili mornaričke marince, američki otpravnik poslova Teodor Tremblej ih je odmah odbio. Gadio mu se Fišerov bezobrazluk, bio je razočaran u njega i jedva je čekao da Bobi napusti ostrvo, pa je, kao odgovor na pokušaje Freda Kramera da zastraši sve oko sebe, svjesno sveo pomoć ambasade na minimum. Kramer je upozoravao da će ići do Bijele kuće. Tremblej se molio da taj „prokleti“ čovjek ne stigne u Rejkjavik, predviđajući probleme koje bi Fišer mogao napraviti Islanđanima. „Nisam imao sumnje da će se Islanđani snaći. Ali Fišer je već prije meča imao takvu reputaciju da sam čak i ja, koji nisam šahista, znao za nju i predviđao samo nevolje.“ A kada je Kramer, taj vojnik Fišerove lične garde, izjavio da ambasada treba da mu pomaže novcem, Tremblej je postavio gvozdenu barijeru. „Nisam bio spreman da sarađujem ni sa jednim od tih ljudi i, iskreno govoreći, njihove prijetnje me nisu zabrinjavale. Stejt department mi je naredio da ne potrošim ni cent iz džepa američkih poreskih obaveznika na Bobija Fišera, jer se ponašao potpuno bezobzirno prema svima. Tako je to bilo.“

Sovjetska „sjećanja“ pokazuju svu dubinu nesigurnosti i sumnjičavosti koje su pratile građane SSSR-a, gdje god da su putovali. Pomisao da su protiv sovjetskog tima u Rejkjaviku korišćene nesportske metode odzvanjala je kao pogrebna pjesma četiri mjeseca nakon meča, iako ne previše glasno, jer su učesnici morali da rješavaju hitnije stvari. Staljinizam je u ljudima razvio stalnu potrebu za traženjem skrivene namjere, unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja, krivaca koje bi mogli optužiti za sve. Priručnik za pripadnike KGB-a, „Rječnik KGB-a, zvanično uputstvo za sovjetskog obavještajnog oficira“, tvrdi da se „politička budnost sovjetskih građana izražava kroz njihovu stalnu pažnju prema mogućim opasnostima koje prijete zemlji“.

Budnost takve vrste ispoljavala se još prije meča, o čemu svjedoči i zvanični izvještaj Sportskomitetu o pripremama Spaskog, koji je 16. oktobra 1971. godine sastavio Viktor Baturinski. U izvještaju on upozorava da bi Amerikanci mogli pokušati da održe meč na svom kontinentu, čime bi Fišer dobio „određene prednosti“. Dalje je pisalo:

Pored toga, u vezi sa rezultatima mečeva koje je Fišer odigrao protiv Tajmanova, Larsena i Petrosjana, postoje određene pretpostavke o mogućem djelovanju faktora koji nisu povezani sa šahom (hipnoza, telepatija, trovanje hrane, prisluškivanje analize kod kuće, i tako dalje).

Poslije poraza Tajmanova, vođa njegovog tima Aleksandar Kotov pokrenuo je pitanje mogućeg spoljnog uticaja i na Spaskog: „Čini mi se da se to već dešavalo. Tokom meča Tajmanov – Fišer stalno sam imao osjećaj da nas prisluškuju.“

Botvinik takođe nije imao povjerenja u Amerikance; smatrao je da Spaski ne bi trebalo da igra u zemlji na čijoj se teritoriji nalazi američka vojna baza. Zbog toga je bio protiv Islanda. Kao inženjer elektrotehnike sa ranim i strastvenim interesovanjem za kompjutersku nauku, Botvinik se plašio pogubnih kompjuterskih manipulacija sviješću Spaskog i pomoći samom Fišeru — očigledno je mislio na američku opremu tajnih službi. Kada je Rejkjavik potvrđen kao mjesto odigravanja meča, neki predstavnici Sportskog komiteta čak su predlagali da se tamo pošalje sovjetski brod, na kojem bi sovjetska ekipa mogla da živi u bezbjednosti. Ta ideja nije izašla iz okvira Sportskog komiteta, što je, možda, i bilo najbolje za nerve Spaskog.

(Nastaviće se)