Zdravo, poštovani ljubitelji šaha. Zovem se Ilja Vitov, a vi ste na kanalu Vitov Chess.
30. jula 1992. godine, u sunčanom Majamiju, rodio se jedan od najjačih šahista svijeta – Fabiano Karuana, ili, kako ga svi u šahovskom svijetu zovu – Fabi.
Fabiano – Fabi – je veoma interesantna ličnost. Pored toga što je brilijantan šahista, on je čovjek koji je 2018. godine igrao meč za titulu svjetskog prvaka protiv Magnusa Carlsena, i nije ga izgubio u regularnom vremenu, što se već može smatrati djelimičnim uspjehom – gotovo kao podvig.
Fabiano je osvojio ogroman broj turnira, uvijek je jedan od glavnih favorita na Turniru kandidata, na kojem je do sada učestvovao pet puta, počev od 2016. godine.
Pored svega toga, Fabiano je zaista veoma interesantan i kad je riječ o njegovom životnom razvoju, o njegovom životnom putu – a o tom putu pokušaću da vam ispričam u ovom videu.
Roditelji Fabiana su Italijani – Luigi i Santina Karuana – ali je Fabiano rođen u Americi, kao što sam već rekao. U četvrtoj godini života preselio se u Bruklin, i negdje otprilike u tom uzrastu – sa 4–5 godina – počeo je da se bavi šahom.
Njegov talenat se veoma brzo ispoljio – Karuana je zaista izuzetno talentovan.
Od šeste do osme godine radio je sa legendarnim i veoma poznatim čovjekom u američkom šahu, koji se zove Bruce Pandolfini. On je veoma poznat trener.
Usput, Bruce Pandolfini je bio i prototip lika kojeg je tumačio glumac Ben Kingsley u čuvenom filmu „Searching for Bobby Fischer“ (U potrazi za Bobbijem Fišerom).
Pandolfini je još tada, dok je Karuana bio mali, bio impresioniran njegovim mentalitetom, ozbiljnošću i borbenim duhom. U svom malom laptopu, koji je kasnije objavljen, zapisao je da je Karuana bio skoncentrisan, pravi borac i da ništa nije moglo da promijeni njegovo mišljenje. Postoji jedna čuvena, veoma dirljiva fotografija na kojoj mali Fabiano igra sa Brucem u njujorškom parku Washington Square Park, to je srce američkog uličnog šaha, da tako kažem. I sam sam bio tamo, igrao sa lokalnim profesionalcima – veoma prijatno mjesto na Menhetnu. Mnogo godina kasnije, oni su objavili tu fotografiju.
Danas je Fabiano Karuana ponos Sjedinjenih Američkih Država, ali nije uvijek bilo tako. Zbog toga što su mu roditelji Italijani, imao je i italijansko državljanstvo. Godine 2004. preselio se iz Amerike u Madrid, a 2005. godine je, očigledno privučen dobrim ugovorom, prešao iz Američke šahovske federacije u Italijansku. Italijanski period karijere Caruane pokazao se kao veoma uspješan. Tada je ušao u top 10 – sve se to desilo u martu 2012. godine – a posljednjih 13 godina gotovo da ne ispada iz top 5 i uvijek je kandidat za pobjedu na bilo kojem turniru ili meču u kojem učestvuje.
U avgustu 2014. godine Fabiano je probio magičnu granicu od 2800 rejting poena, što znači da nije samo dobar šahista, već najvjerovatnije izuzetan šahista. Ljeto 2014. bilo je jedinstveno za Fabiana – tada je dostigao svoj prvi veliki vrhunac. Osvojio je Sinquefield Cup, to je čuveni turnir na kojem je pobijedio u prvih sedam partija protiv najboljih svjetskih šahista, a zatim odigrao remije i postigao nevjerovatan rejting od 2851.
Imam veoma zanimljivu ličnu priču vezanu za Caruanu. Godine 2011, kada još nije bio onaj Fabiano Karuana kojeg svi organizatori žele na svojim turnirima, njegov otac mi je pisao. Tada sam radio u Ruskoj šahovskoj federaciji kao izvršni direktor i bio sam zadužen za organizaciju Taljevog memorijala – jednog od najjačih i najprestižnijih turnira koji se održavao u Moskvi. Učestvovalo je deset velemajstora. Otac Fabiana, koji je zastupao njegove interese, poslao mi je mejl i predložio da uključimo Caruanu u sastav turnira – čak i bez honorara. To mi se duboko urezalo u sjećanje. Već tada su bili spremni da se okušaju u elitnom društvu, a novac im tada nije bio važan.
Mi smo ipak odlučili da ga pozovemo, bez obzira na sve, platili smo mu honorar kako dolikuje. Mislim da je na tom turniru zauzeo treće mjesto – igrao je sjajno. I tada smo, može se reći, shvatili da je Fabiano Karuana budućnost svjetskog šaha i elitni velemajstor.
Godine 2015, impresioniran Fabianovim uspjesima, poznati šahovski mecena Rex Sinquefield iz Saint Louisa, predložio mu je da se vrati u Američku federaciju i preseli nazad u SAD. To, očigledno veoma velikodušno, ponudu Fabiano je s oduševljenjem prihvatio. Preselio se i otpočeo američku fazu svoje karijere, koju bih vezao za njegova učešća na Turnirima kandidata.
Kao što sam rekao, od 2016. učestvovao je na svakom od pet održanih turnira kandidata. Prva njegova velika drama dogodila se 2016. godine, pred mojim očima, u Moskvi. Nije izgubio nijednu partiju, a u posljednjem kolu igrao je crnim figurama protiv Sergeya Karjakina, koji se takođe borio za plasman u meč za titulu svjetskog prvaka. Sergey je još jednom pokazao da mu je hladnokrvnost čelična – uspio je da pobijedi Fabiana u dramatičnoj, veoma napetoj partiji i tako izađe na megdan Magnusu Carlsenu. Taj meč, kao i Fabianov kasniji meč 2018, završen je neriješeno u regularnom vremenu.
Godina 2018. obilježena je sjajnim Turnirom kandidata u Berlinu. U početku je briljirao Vladimir Kramnik, ali nije izdržao pritisak borbe za prvo mjesto. To je izdržao Fabiano Karuana, koji je u briljantnom stilu osvojio turnir i izašao na meč protiv Magnusa Carlsena.
Meč u Londonu 2018. obilježen je sa svih 12 partija završenih remijem, što za publiku naravno nije bilo idealno. Ipak, meč je bio izuzetno zanimljiv. Tada je Fabiano zaostajao za Magnusom samo neznatno na svjetskoj rang listi. Borio se u svakoj partiji, bio je sjajno pripremljen i nije samo parirao Magnusu, već je imao i bolje pozicije, pozicije s velikom prednošću – ali nije uspio da pobijedi ni u jednoj klasičnoj partiji. Kao i 16. svjetski šampion, Carlsen je meč prebacio u taj-brejk i pokazao da u brzopoteznom šahu nema konkurenciju. Dobio je prve tri partije od četiri i zadržao titulu.
Sljedeća dva Turnira kandidata obilježena su dominacijom Ian Nepomniachtchija, koji je sjajno pobijedio u Madridu 2022. sa +5 i bez ikakvih šansi za ostale, uključujući i Fabiana, koji je i tada igrao dobro. Takođe, prethodni turnir, koji je bio podijeljen zbog pandemije na dva dijela u razmaku od godinu dana, završio se novim trijumfom Nepomniachtchija, koji je potom igrao dva meča za titulu protiv Magnusa Carlsena i Ding Lirena.
Godine 2024. turnir kandidata održan je u Torontu – jedan od najdramatičnijih u posljednjih godina, iako se to može reći za gotovo svaki turnir kandidata. Osam velemajstora igraju svako sa svakim, dvokružno, i borba traje do posljednjeg kola. Tako je bilo i u Torontu. Za pobjedu su se borili Ian Nepomniachtchi, Gukesh Dommaraju i Fabiano Karuana. U posljednjem kolu, Karuana je igrao s Nepomniachtchijem i imao potpuno dobijenu poziciju. Pobjeda mu je donosila šansu za doigravanje sa Gukeshom u brzopoteznom šahu. Ne znam na koga bih tada stavio novac. Ipak, Ian je uspio da spasi gotovo beznadežnu poziciju, a Fabiano je doživio još jedan udarac i ispao iz trke za svjetsku titulu – ali samo privremeno.
Bez obzira na sve neuspjehe, Fabiano zadržava stabilnost duha, istrajnost i vjeru u sebe. To mi se kod njega izuzetno dopada. Možda nije toliko emotivan kao Carlsen, ne lupa pesnicom o sto, nije tako upečatljiv kao Nepomniachtchi ili Hikaru Nakamura, ali je sjajan šahista koji je dao ogroman doprinos modernom šahu. Sviđa mi se njegov pristup igri – uvijek je skoncentrisan, ozbiljan i daje maksimum onoga što tog dana može da pruži.
Siguran sam da će Fabianova serija nastupa na turnirima kandidata i njegova borba za prvo mjesto biti nastavljena. On je, inače, prvi koji se kvalifikovao za Turnir kandidata 2026. godine. O njegovim šahovskim uspjesima moglo bi se pričati veoma dugo, ali želio bih da kažem i nekoliko riječi o tome kakav je čovjek.
On se mijenjao tokom života – i to me uvijek raduje. Bio je veoma povučen mladić, otac mu nije dozvoljavao da se otvori, da se druži, da se izrazi. Imao je strogu kontrolu nad njim, što nije rijetkost u šahu i sportu. Ipak, Fabiano je uspio da pređe tu barijeru. Postepeno je sticao životno iskustvo, postao otvoreniji, počeo da daje mnogo intervjua i iznosi svoja mišljenja o šahovskim događajima. Uvijek je smiren, staložen, promišljen. Vidljivo je da mnogo analizira i razmišlja – veoma je inteligentan, zanimljiv i sjajan sagovornik.
Otvorio je svoj YouTube kanal, gdje redovno objavljuje analitičke emisije, a ne vijesti – mirno, dosljedno radi svoj posao. Razmišlja o ozbiljnim stvarima, i to mogu da potvrdim jer sam s njim razgovarao. Uživa zasluženo poštovanje i ljubav publike, uvijek je pripremljen za turnire, uvijek daje sve od sebe.
On je pravi primjer spoja sovjetske šahovske škole – kaže da igra u tom stilu, planski, preko čitave table, ne samo traži taktiku.
Uz to, odlično je pripremljen u otvaranjima, mnogo vremena ulaže u rad, sjajno računa varijante. Hvaliti čovjeka koji je igrao meč za svjetsku titulu, nastupio na pet Turnira kandidata i osvojio 7 iz 7 na elitnom turniru – to je možda suvišno iz mojih usta. Ali vjerujte mi – on je apsolutno elitni šahista, i njegovo ime je već zlatnim slovima upisano u istoriju šaha, iako je još uvijek mlad.
Zaključiću ovom nostalgičnom rečenicom: u istoriji šaha postoji nekoliko igrača za koje se činilo da su zaslužili da budu svjetski prvaci. To su čuveni sovjetski šahisti David Bronštajn, Paul Keres, i naravno Viktor Korčnoj, koji je igrao dva meča za titulu i više puta bio blizu šanse da postane prvak. To su apsolutni geniji. Nažalost, Viktor Ljvovič, potpuno predan šahu, nikada nije postao svjetski šampion.
Od savremenika, mogu se pomenuti Ian Nepomniachtchi i Fabiano Karuana – uz ogradu da njihove sjajne karijere još traju. U tajnosti se nadamo da će prvo Ian postati šampion… a onda za deset godina – neka to bude Fabiano. Mada je moguće i da će Fabiano ostati šahista koji nikada nije postao klasični svjetski prvak – ali to ni za sekundu ne umanjuje njegovu vrijednost, ni kao šahiste, ni kao čovjeka.
Hvala vam na pažnji. Pretplatite se na kanal. Sve najbolje i doviđenja.