
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
73.nastavak
Šahista je išao ka zapadu, dalje od grada. Kola su se poravnala s njim. „Dobro veče, gospodine Fišer“, rekao je Palsson. „Nećete li se provozati s nama? Možemo obići okolinu, a da se uopšte ne pojavljujemo u ovim betonskim džunglama.“ Amerikanac je pristao na izlet. Vrijeme je bilo prohladno, a Fišer je izašao u šetnju bez džempera. Uzeli su toplu odjeću iz sobe, pa krenuli u planine. Palsson se opet javio štabu, pričajući s nadležnima na islandskom. Fišer je zahtijevao da zna o čemu razgovaraju. Palsson ga je umirio.
Kad su izašli iz grada, naišli su na stado ovaca i počeli da ih gone „kao djeca“. Tako je počelo čvrsto prijateljstvo — neki tvrde da je Palsson bio jedini pravi prijatelj kog je Fišer imao. „Treba mi krojač“, rekao je te večeri Fišer. „Znate li koga?“ Palsson je znao sve: obećao je da će ga upoznati s najboljim krojačem u Rejkjaviku — Kolinom Porterom, Englezom koji se oženio Islanđankom. „Pokvarila mi se TV antena. Možete li naći nekoga da je popravi?“ „Pobrinuću se da bude popravljena“, odgovorio je Palsson.
Sljedeća dva mjeseca Palsson i Fišer su bili gotovo nerazdvojni. Fišer ga je zvao „Semi“. Policajac se pretvorio u pouzdanog starijeg brata kojeg Fišer nikad nije imao. Igrali su tenis, plivali („Plivao sam malo brže, ali sam usporavao da bi mu bilo drago“). Palsson je vodio Fišera u svoju kuću pored mora, gdje bi se Amerikanac smjestio na kauč, a gospođa Palsson spremala izvanredna jela islandske kuhinje. Fišer se vezao za Palssonovog sina, sedmogodišnjeg Asgeira. Nije mogao da shvati zašto, kad bi pošli u šetnju usred noći, gospođa Palsson nije dozvoljavala djetetu da ih prati.
Palsson je čak vodio računa o Fišerovim finansijama. Prisjeća se da je Fišer bio krajnje naivan kad je riječ o novcu, naročito kad su u pitanju bili inostrani čekovi koje je dobijao iz raznih izvora u Rejkjaviku. „Htio je samo keš. Rekao sam mu: ‘Mogu ti dokazati da su ti čekovi pravi novac.’ Uzeli smo ček od šest ili sedam hiljada kruna, otišli u banku, i zamolio sam ih da ga unovče. Bobi je potpisao papir i dobio novac. Hvala bogu da nije te čekove bacio u kantu za smeće.“
Kad danas sretneš Palssona, odmah ti je jasno zašto je Fišeru bilo tako lako s njim. Policijski inspektor je izuzetno prijatna, pouzdana i iskrena osoba. U Islandu je on nacionalni heroj. „Morate se sresti sa ‘Semi-rok’om“, kažu ljudi kad ih neko pita za Fišera, i oči im zasjaje dok pričaju o njegovim podvizima i bliskosti sa čudnim Amerikancem. Ton tih priča je pun ljubavi, bez imalo podsmijeha.
Njegova reputacija kao izuzetno prijateljski nastrojenog čovjeka dodatno je porasla prije nekoliko godina, zahvaljujući jednom događaju koji zna većina stanovnika Rejkjavika. Na jednoj pijanoj zabavi izbila je bučna svađa, komšije su pozvale policiju. Došao je Semi i za nekoliko minuta spustio tenzije tako što je jednostavno održao čas plesa: „Rekao sam: slušajte, hajde da se zabavimo. Možda da probamo nekoliko pokreta?“
Čitava dva mjeseca Fišerovog boravka u Rejkjaviku, Palssonova odanost bila je nagrađivana skromnim nadoknadama od strane policije, Islandske šahovske federacije i samog Fišera. Plaćali su mu za osam sati rada, ali je Palsson ponekad radio i po osamnaest. Prve dvije nedjelje bio je zauzet tokom dana, a kasnije, zbog Fišerove neobične navike da spava do večeri, morao je da provodi i po pola noći na poslu. Kasnije je bio oslobođen policijskih dužnosti kako bi stalno bio uz Fišera, ali je i dalje radio prekovremeno. Kada se žalio, ISF je obećala da će mu platiti te sate, ali novac nikada nije stigao. Pol Maršal je savjetovao Fišeru da nagradi Palssonove napore, na šta je Fišer odgovorio: „Da ponudim Semiju novac? On mi je prijatelj. To bi ga uvrijedilo.“ „Da li je bio veoma pametan ili veoma škrt, ne znam“, kaže Palsson. „Nikad nisam tražio, ali da je odlučio da mi plati, ne bih odbio.“
Palsson nije imao finansijsku korist od svega što se dešavalo, ali je imao priliku da izbliza prati dramu i prisustvuje partijama. Fišer je tražio da bude iza bine, da priprema sok od narandže i hranu; pošto Spaski nije imao ništa protiv, Palsson je bio prisutan na gotovo svakoj partiji. Najmanje jednom je poslužio i Spaskog, ne želeći da ga ostavi bez pažnje.
Palsson priznaje da nije neka „velika zvijezda na nebu“, ali da veoma dobro osjeća emocije drugih, što mu je omogućilo da „čita“ Fišerovo raspoloženje. „Sa Bobijem si morao da postupaš kao sa violinom“, kaže on. „Ponekad je najbolje samo ćutati.“ Njegova odanost Fišeru je dirljiva, iako, čini se, precjenjuje koliko mu je Amerikanac bio privržen.
Od kraja jula meč ulazi u jasan ritam. Partije počinju u pet popodne utorkom, četvrtkom i nedjeljom, ali Fišer uvijek kasni — ponekad nekoliko minuta, ponekad i pola sata. Palsson dobija stroge instrukcije da ga ne budi prerano. Od hotela „Loftleidir“ treba se malo provozati do obalne ceste, a zatim do „Laugardalura“, gradskog sportskog centra koji se sastoji od otvorenog atletskog stadiona, bazena i ogromne Izložbene hale u obliku pečurke, gdje se i održava meč.
Fišerova kola dolaze do zadnjeg ulaza. Ignorišući vesela lica mladih lovaca na autograme, šahista sa pognutom glavom prolazi kroz vrata, ide uskim hodnikom i penje se lijevo, na binu. Gotovo da i ne pogleda salu. Njegov sat već ide: ako igra crnim figurama, pogled mu pada na prvi potez Spaskog. Brzo rukovanje s protivnikom, koji se blago pridigne prema njemu, i Fišer se zavaljuje u fotelju. Minut ili dva posmatra tablu. Povlači prvi potez, a zatim slijedi nekoliko brzih odgovora na poteze Spaskog.
(Nastaviće se)