
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
72.nastavak
GLAVA 17
SREDIŠNJICA
„Sada mi više ništa nije ostalo osim žene.“
— Čester Foks
Nakon potresa iz prve polovine meča, organizatori i protivnici konačno su se okrenuli običnoj rutini. Šok od susreta s Fišerom prošao je. Poput stanovnika okupiranog grada, svi su se malo-pomalo prilagodili novom stilu života. Svakog dana stizalo je jedno ili dva pisma s pritužbama, ponekad potpisana od Fišera, ponekad od Kramera; bilo je prijetnji, ispada, ultimatuma. No u toj pravilnosti postojala je umirujuća, predvidiva dinamika — partija, slobodan dan (ili više njih), poznate procedure. Kao pod okupacijom, građani nisu smjeli da uzrujavaju osvajače: uvijek je postojala opasnost da će se Fišerova žalba pretvoriti u nešto ogromno. Neke primjedbe su počele da prelaze granice razuma; nivo napetosti među organizatorima rastao je ako ne bi bilo nikakvih zahtjeva: šta li je sad Fred Kramer smislio?
Milioner iz Milvokija, bivši predsjednik Šahovske federacije SAD, Kramer je bio nizak čovjek s ogromnim egom, koji je svoje bogatstvo stekao u poslu sa rasvjetnom opremom. Bred Darah ga je opisao ovako: „Metar i po sa metar i po, plus čizme“, dodajući da je, u zavisnosti od raspoloženja, mogao „izgledati kao bilo koji od sedam Diznijevih patuljaka“. Kada bi Kramera opkolili novinari, njegova visina bi ga skrila u gomili, i sve što bi oni spolja čuli bile su piskave fraze koje su dopirale niotkuda.
Tada je Kramer imao skoro šezdeset godina, i zvanično je bio potpredsjednik FIDE zadužen za 5. zonu (SAD). Postao je nezvanični Fišerov predstavnik nakon što je Edmondson bez mnogo razmišljanja smijenjen. Teško je zamisliti dvije suprotnije ličnosti od Edmondsona i Kramera. Pukovnik američkog ratnog vazduhoplovstva, Edmondson je imao dostojanstven vojnički stav i umirujuće djelovao na okolinu. Bivši kapetan Kramer lako je gubio strpljenje i imao veliko mišljenje o sebi. Ipak, za rad koji je obavio kao predsjednik Šahovske federacije SAD uživao je poštovanje: on je uveo Elo sistem, nazvan po njegovom tvorcu, profesoru matematike Arpadu Elou, koji je mjerio jačinu šahista. Kramer je federaciji ostavio i značajna sredstva.
Smatrao je sebe čovjekom za sve ključne uloge: čuvar američkog genija, glavni organizator, strateg i javni predstavnik, ekvivalent šefu osoblja Bijele kuće koji štiti ulaz u Ovalni kabinet. U stvarnosti, bio je glavni potrčko, koji je nadzirao grupu manjih slugu što su sa strepnjom čekali Fišerove naredbe i preznojavali se ako mu ne bi mogli ispuniti hirove u bilo koje doba dana ili noći. Jednom je to i sam priznao: „Ovlašten sam samo da se žalim.“ I to je radio. Nije prošao nijedan dan bez njegovih oštrih pisama. Žalio se i lično, ponekad šapućući nešto zvaničnicima na uho na javnim mjestima. „Gromoglasni šapat Palčice“, pisao je Guardian.
Imao je naviku da saziva improvizovane pres konferencije u holu šahovske sale ili u predvorju hotela „Loftlejdir“, ne shvatajući koliko ga novinari smatraju smiješnim ili nadmenim. Uživaо je u pažnji i pravio dramu od najnovijih događaja, koristeći originalan rječnik pun vojnih metafora, poput: „Rusi brane svoje trupe papirnim barikadama.“ Ne posjedujući potrebne vrline uma, takta i diplomatije, bio je pravo blago za novinare, jer je uvijek govorio nešto što se moglo citirati. U oblasti odnosa s javnošću, Kramer je bio dvadeset godina ispred svog vremena, braneći Fišerovo ponašanje tako što je napadao drugu stranu uvredama, umjesto da se izvinjava. Što je Fišerovo ponašanje bilo apsurdnije, to je Kramer vikao glasnije. Rusi su uvijek govorili „glupost“ i „besmislice“. Zvaničnici su bili „glupi“, „nesposobni“ i „pristrasni“.
U Rejkjaviku je bio popularan samo među novinarima. Spaski ga je optuživao da se ponaša kao da je Fišer šampion, a „ja — niko i ništa“. Ni zvaničnici ga nisu voljeli. Danas Šmid uz smijeh kaže da ga zove „Bobijev sluga“; on je jednostavno ispunjavao njegove želje, što Edmondson ne bi radio. Toliko je često nalazio zamjerke, kaže Šmid, „da sam bio spreman na sve“. Poslije svoje prve, neuspjele, inicijative da smijeni njemačkog velemajstora s mjesta glavnog sudije, Kramer je opet doveo u pitanje njegovu nepristrasnost, jer je Šmid tokom slobodnog dana igrao bridž sa šampionom, a jednom je viđen s Ivom Nejem. Šmid je odlučno odbacio optužbe: „Kada sretnem gospodina Kramera, on se uvijek trudi da se sakrije iza nekog krupnijeg čovjeka.“
Veliki čovjek bio je podsticaj manijakalnoj aktivnosti Kramera. Riječima Dona Šulca, „on je bio stoprocentni ulizica: Kramer nije želio da ga otpuste, kao Edmonda. Zato je bukvalno radio sve što je Fišer htio. Šta god bi Fišer rekao, on bi odgovorio: ‘Da, gospodine. Slažem se, hajde da to uradimo.’“ Lako je smijati se Kramerovom dodvoravanju, ali on nije bio jedini; oni koji su služili Fišeru priznavali su da postoji granica koju ne treba prelaziti ako želiš da izbjegneš njegov bijes.
Kramerove pres-konferencije bile su njegov očajnički način da dokaže Fišeru kako revnosno ispunjava sve naredbe. Šulc smatra da to nije bila najefikasnija strategija: „Bolje bi bilo da se s vlastima razgovara iza kulisa. Umjesto toga, Bobi bi nešto rekao, i odmah bi se izdalo saopštenje za štampu.“ Frenk Skoff, koji je u avgustu 1972. postao predsjednik Šahovske federacije SAD, bio je jedan od Fišerovih pomoćnika u Rejkjaviku i pokazivao je više velikodušnosti: „Fred bi bio dobar momak da je samo malo usporio, ali on je od onih koji se odmah zapale, pa pucaju na sve strane.“
Među ljudima koji su uspijevali da uspostave makar neko međusobno razumijevanje sa izazivačem za titulu bio je Semundur – „Semi-rok“ – Palsson, koji se prisjeća da bi, ako je Fišera trebalo probuditi za partiju, Kramer „kucao na vrata njegove sobe, govorio mi: ‘Stani ovdje’ — i odmah bi pobjegao“.
Bliski odnos koji se razvio između Fišera i Palssona, između šahovske superzvijezde i islandskog policajca, bio je jedno od čudesa tog meča. U Islandu je 35-godišnji Semundur Palsson bio podjednako velika zvijezda kao i Fišer. Jednostavan, dobronamjeran momak, osvojio je zlatnu medalju na prvenstvu Islanda u džudou (u srednjoj kategoriji), prvo mjesto na plesnom turniru u Rejkjaviku i bio je bivši golman nacionalne rukometne reprezentacije. Imao je još jednu sretnu osobinu koja mu je omogućila da postane Fišerov tjelohranitelj i da se pojavi ispred njegove kuće one večeri kada je pretendent napokon stigao u Island: Palsson je govorio malo engleskog, sasvim dovoljno da može da komunicira sa zvijezdom.
Te večeri, oko ponoći, Fišer se nagnuo kroz prozor da vidi da li je put prazan. Na ulici nije bilo nikoga; izašao je i pitao Palssona, koji je sjedio u policijskom autu, kako da dođe do centra grada, odbio je ponudu da ga poveze i širokim koracima nestao u noći. Palsson je preko radija zatražio instrukcije. „Ne ispuštaj ga iz vida“, naredili su mu.
(Nastaviće se)