Bobi Fišer ide u rat (71.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

71.nastavak

Sekundanti Spaskog u Rejkjaviku i zabrinuti činovnici u Moskvi izražavali su zabrinutost zbog psihološkog stanja šampiona, pa su počeli i razgovori o mogućem „spoljašnjem uticaju“ na njegovu igru. Dana 31. jula, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta Stanislav Melentjev odletio je na deset dana u Rejkjavik. Melentjev je bio u prijateljskim odnosima sa šampionom. Dobio je zadatak da pažljivo motri na Spaskog i njegove odnose sa timom. Neodlučnost Sportskog komiteta i osjećaj nemoći koji je u njemu vladao jasno su se ispoljili u kontradiktornom nalogu koji je Melentjev dobio uoči polaska. S jedne strane, trebalo je (po ko zna koji put) da prenese Spaskom da ne smije biti nikakvog „dobročinstva“, nikakvih ustupaka Fišerovim hirovima, te da šampion mora čvrsto ostati pri svome. Meč „nije bio lična stvar Spaskog; imao je odgovornost pred društvom“. S druge strane, Melentjevu je bilo zabranjeno da prisiljava Spaskog da postupa protiv svoje volje ili da prijeti da je „vrh vlasti naložio to i to“.

Fišer je imao 6,5 poena, Spaski samo 3,5. Šampion je bio slomljen. U tom kontekstu, 11. partija predstavljala je najteži izazov njegove profesionalne karijere — izazov koji je dostojanstveno prihvatio. Fišer je ponovo igrao Najdorfovu varijantu sa „otrovnim“ pješakom, prihvativši žrtvu koju mu je bijeli ponudio. On je drsko uzimao te pješake i protiv mnogih drugih protivnika, i svaki put bi prošao nekažnjeno. Veliki šahista (i kompozitor) iz 18. vijeka, Fransoa Filidor, nazivao je pješake — pješadijom šahovske table — „dušom igre“, i Fišer nikada nije potcjenjivao njihov značaj.

Ipak, tim Spaskog je čitavu nedjelju tražio način da pojača djelovanje tog „otrova“. Toksičnost progutanog pješaka postala je očigledna u 14. potezu, kada je Spaski povukao potez konjem koji je prkosio zdravom razumu, vrativši ga na početno polje. U svojoj knjizi, Robert Birn i Ivo Nej nazivaju ga „đavolskim povlačenjem“ i „najzanimljivijim potezom u Rejkjaviku“. Kako se obruč zatvarao, Fišer je otkrivao da za njegovog damu ostaje sve manje i manje polja; jedanaest poteza kasnije, dama je bila uhvaćena. U sali se čuo žamor i šapat, što je natjeralo Lothara Šmida da nervozno skoči sa stolice i bijesno pritisne dugme za tišinu. Partija je tada faktički bila gotova, iako je Fišer odigrao još nekoliko poteza. Kada je konačno predao, aplauzi i povici: „Boris!“ prolomili su se salom. Šampion se vidno opustio. „Ostatak meča će mi biti zanimljiviji“, rekao je.

Fišer je rijetko gubio, i svaki poraz ga je psihološki izbacio iz ravnoteže. Kako će uticati ovaj? Svuda se govorilo o „prelomnoj tački“, o tome da je meč „na raskršću“. U novinama „Izvestija“ velemajstor David Bronštajn napisao je: „Svjetski šampion se konačno vratio ofanzivnoj igri i sada će, moguće, u potpunosti pokazati svoje brojne talente.“

Ipak, 12. partija protekla je prilično mirno — neki velemajstori su je jednostavno nazvali „dosadnom“. Bilo je jasno da će završiti remijem još dvadesetak poteza prije nego što je taj ishod ozvaničen rukovanjem, a igra je vjerovatno nastavljena samo iz čistog inata. Jedino što je izazvalo izvjesno iznenađenje bile su kapi znoja koje su se slivale niz obrve obojice protivnika. Usprkos sparnom danu, Fišer je insistirao da se klima-uređaji isključe zbog blagoga zujanja. Tokom partije neprestano se žalio sudiji na buku u sali. Ovoga puta njegove žalbe bile su sasvim opravdane: lokalna djeca su uspjela da se provuku u podrum i vikali su u ventilacione cijevi koje su vodile pravo u salu.

Kasnije je Šmid dobio pisani zahtjev od Fišera u kojem je tražio da se oslobode prvih sedam redova sjedišta: „Gledaoci sjede preblizu i previše su bučni, tako da čujem njihove razgovore, kašalj i smijeh. To je neprihvatljivo za meč za titulu svjetskog šampiona, i zahtijevam da vi i organizatori odmah preduzmete mjere za potpuno i konačno otklanjanje ovih uslova, te da mi dostavite potpuni izvještaj o preduzetom.“ „Po Bobbijevim standardima, to je bilo sasvim obično pismo“, rekao je Šmid, pokušavši da ne obraća pažnju. Ipak, za Fišera, a samim tim i za organizatore, buka je predstavljala stalni izvor iritacije.

Najgori trenutak za šampiona

Žalbe su kod Fišera izazivale neku vrstu duhovnog katarze. Trinaesta partija to je savršeno pokazala. Već i samo to što je odigrano 74 poteza u devetosatnom maratonu predstavlja ogromno naprezanje. Veći dio vremena pozicija je ostajala nevjerovatno složena i nije bilo jasno ko vodi. K. Aleksander je nazvao ovu partiju „bitkom antičkih razmjera“. Pri doigravanju, Fišer je žrtvovao figuru, ali je zauzvrat aktivirao svoju pešadiju na daminom krilu; pješaci su se kretali sporo, neumoljivo i prijeteće po tabli. Nekoliko puta, pod ogromnim pritiskom, Spaski je nalazio spasavajući manevar. Ipak, na 69. potezu, potpuno iscrpljen, napravio je kobnu grešku dajući šah topom; sovjetska štampa to je nazvala „fatalnim šahom“. Poslije toga Spaski više nije mogao spriječiti pretvaranje jednog od Fišerovih pješaka u damu. „Bobi je u ovaj završnicu uložio više nego ikada u svom životu“, rekao je Vilijam Lombardi. Kada je Fišer napustio scenu, Šmid — ignorišući američka upozorenja o Fišerovim željama — sjeo je naspram demoralizovanog Spaskog i zajedno s njim pratio završnicu partije. Uprkos grešci i umoru, Spaski je u toj vrsti šahovskog podviga pronašao utjehu. David Bronštajn je analizirao ovu partiju više puta i ovako napisao o njenoj zapanjujućoj složenosti: „Poput tajanstvene sfinge, ona i dalje draži moju maštu.“

Na Island je stigla i supruga šampiona, Larisa, zajedno sa ženama ostalih članova tima. „Nadam se da ću mu pomoći i da se odmori i da razmisli“, rekla je. Nakon titanskih, ali uzaludnih napora u prethodnoj partiji, Spaskom je bilo potrebno vrijeme za oporavak. Ujutro pred 14. partiju uzet je drugi tajm-aut. Ulvar Tordarson, odličan šahista i oftalmolog, koji je nedugo prije početka meča zamoljen da bude zvanični ljekar, objavio je saopštenje: „Jutros (u 10.20) izvršio sam pregled Borisa Spaskog. Po medicinskim indikacijama, savjetovao sam mu da danas ne izlazi na partiju.“ Tačna priroda bolesti nije bila navedena. Danas Tordarson kaže da ništa ozbiljno nije bilo: prehlada izazvana stresom. Kada je doktor došao u hotel „Saga“, gdje je boravio šampion, Spaski je bio dovoljno zdrav da se šali. „Predložio mi je da odigramo partiju šaha. Rekao sam mu: ‘Vaš poziv je šah, moj poziv je medicina’.“

Fred Kramer nije pokazao saosjećanje. „Jadni Spaski. Oborio ga je neki ruski virus, jer s islandski klimom je sve u redu. Možda mu treba par dana da se vidi sa ženom i na kratko zaboravi na šah.“ Kasnije je Kramer otišao kod Tordarsona, zahtijevajući ljekarski izvještaj, ali je izbačen napolje. „Prije nego što sam ga ispratio, objasnio sam mu etička pravila odnosa između ljekara i pacijenta“, kaže Tordarson, koji je izvještaj predao Šmidu i zabranio mu da ga objavi. Kramer je pokušao da izvještaj dobije i od Šmida, ali je i tu naišao na odbijanje. „Spaski se ne osjeća najbolje. To je sve“, odgovorio mu je njemački velemajstor. U zapadnoj štampi počela je da se širi pretpostavka: Spaski, koji zaostaje po rezultatu i iscrpljen je do krajnosti, sada će kapitulirati bez borbe.

(Nastaviće se)