Bobi Fišer ide u rat (70.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

70.nastavak

Čini se da je rotirajuća stolica prijala Spaskom. Sedma partija je počela obećavajuće – šampion je odmah preuzeo inicijativu. Fišer je usmjerio igru ka Najdorfovoj varijanti sicilijanske odbrane. U toj varijanti crna dama uzima bijelog pješaka („otrovnog“), duboko prodirući u neprijateljski logor – taj pješak se naziva „otrovnim“ zbog velikog rizika koji prati njegovo uzimanje. Crni mora da stigne da povuče damu prije nego što je opkole i unište.

Fišer je, međutim, uspješno izdržao pritisak, sačuvavši pješaka više. Spaski se lagano ljuljao naprijed-nazad u svojoj stolici i na kraju uspio da izvuče remi, zabilježivši prilikom prekidanja partije spasonosan potez – trebalo mu je četrdeset pet minuta da ga pronađe. (Prema pisanju zapadne štampe, u analizi koja je trajala čitavu noć stigla je pomoć putem tajne „vruće linije“ koja je povezala njegov tim sa dvojicom bivših šampiona koji su pažljivo pratili meč hiljadama kilometara daleko od Rejkjavika – Mihailom Taljem iz Letonije i Tigranom Petrosjanom iz Jermenije.)

Ljubitelji šahovskih kurioziteta primijetili su da Fišerov kraljev top tokom čitave partije nije mrdnuo s mjesta.

Remi je Spaskom donio samo privremeni predah. Uoči sljedeće partije, Fišer je izjavio da i dalje nije zadovoljan nijansama polja – sada mu se činilo da su na toj tabli još gore nego na onoj od mermera. Međutim, kada su Spaskom to saopštili sat prije početka igre, on nije dao saglasnost za zamjenu. Pravilo nalaže da svaka zamjena opreme mora biti odobrena od obe strane.

Nedavna odlučnost sovjetskog šahiste nije povećala njegovu koncentraciju. U osmoj partiji je ponovo napravio grube greške. Prva se desila već u 15. potezu, kada je previdio očigledan napad lovca na njegovog topa, koji nije imao kuda. Na kraju je šampion izgubio topa, dobijajući zauzvrat samo lovca. Posljedice nisu bile toliko ozbiljne kao kod kobne greške u petoj partiji, ali su se simptomi takozvanog „šahovskog sljepila“ ispoljili mnogo jasnije, jer Spaski nije previdio kombinaciju, već jedan jednostavan potez.

Inače ponosan na svoju neprobojnost, šampion je počeo da pokazuje znakove psihološkog zamora: dlanove je držao stisnute među koljenima, a na licu mu se vidjela sjenka zabrinutosti. U 19. potezu napravio je još jednu strašnu grešku, povukavši konja i dozvolivši bijelom da sprovedu jasnu malu kombinaciju (Lari Evans ju je nazvao „duhovitom“), kojom je osvojio pješaka i primorao na razmjenu dama. Završnica nije ostavljala sumnju. Kada je crni predao, Spaski je još nekoliko minuta ostao za stolom, šokirano zureći u tablu. Velemajstor Gligorić je rekao da je to najgora partija Spaskog u čitavoj karijeri.

Fišer nije znao da se partija snima. Mislio je da je Ej-Bi-Si napokon dobila dozvolu, ali je Lorn Hasan potajno postavio televizijsku kameru na udaljenom balkonu i snimio partiju. Kada je Fišer to čuo u radijskom izvještaju, pobjesnio je. Prevaren je. Kako su se usudili?! Tražio je izvinjenja, mnogo izvinjenja, da izvinjenja budu svuda oko njega. Želio je potpunu zabranu upotrebe televizijskih kamera.

Holivudski filmski producent Džeri Vajntrob i američki organizator turneja „Bitlsa“ Sid Bernstajn doputovali su na Island kako bi, između ostalog, pokušali da kupe prava za televizijski prenos, ali je Fišer odbio da se sretne s njima. Govorilo se da je Čester Foks tražio četvrt miliona dolara. Zgrožena, čak se i Ej-Bi-Si povukla, a predsjednik kompanije Run Arledž poslao je telegram u kojem najavljuje povlačenje: „Kamere su bile neprimjetne, jer ni tokom ni poslije partije nije bilo nikakvih primjedbi; veoma nam je žao što niste znali za njihovo prisustvo.“ Od tog trenutka pa sve do kraja meča nije snimljen nijedan jedini potez, a tek posljednjeg dana, jugoslovenski novinar Dimitrije Belica krišom je unio filmsku kameru u torbi i potajno snimio dešavanja na traci.

Fraza koja je 30. jula dočekala gledaoce glasila je: „Spassky veikur“ — „Spaski je bolestan“. Stručnjaci su smatrali da se radi o iscrpljenosti izazvanoj igrom i postupcima njegovog protivnika. Tajmanov, Larsen, Petrosjan — sada i Spaski. Bio je to nedjeljni dan, kada se sala uvijek punila do posljednjeg mjesta, a 2000 gledalaca bilo je nevjerovatno razočarano. Rusi su dostavili ljekarsku potvrdu. Kramer je slavio: „Još prošle sedmice smo očekivali da će Spaski zatražiti pauzu. Tako obično rade Rusi kad im čovjek brzo tone.“

Zapravo, poslije šeste partije u Moskvi je održan sastanak velemajstora na kojem je ponašanje šampiona ozbiljno kritikovano; zaključak tog skupa bila je preporuka upućena Spaskom: trebalo je da odigra još jednu partiju i zatim uzme trodnevni odmor.

Kada se šampion vratio potpuno zdrav nakon dvodnevne pauze, odigrao je partiju siromašnu događajima, gdje je nakon brojnih razmjena nastala blaga topovska završnica. S obe strane table gledala su jedna u druge po četiri pješaka, nalik apatičnim stražarima na uspavanoj granici. Igrači su proveli čitav dan za tablom, a ruke su pružili tek nakon osam sati uveče.

U 10. partiji, odigranoj 3. avgusta, Spaski je prvi put dozvolio Fišeru (koji je imao bijele figure) da zaigra svoju omiljenu špansku partiju. Niko na svijetu nije poznavao to otvaranje bolje od Fišera, niti ga iko koristio sa takvom ubitačnom efikasnošću. Ključni potez bio je 26. – lovac na b3, kojim je izazivač nemarno predao pješaka. Iznenada su Fišerove dotad pasivne figure oživjele! Glavne figure su stupale u borbu jedna po jedna, svaka u savršenom trenutku — ni prerano, ni prekasno.

Bent Larsen, drugi najjači zapadni šahista po rejtingu, bio je prosto naelektrisan ovom partijom, zapanjen njenom čistom, nemilosrdnom logikom: „Klanjam se pred blistavom kombinacijom Bobija.“ U završnici je Fišer, demonstrirajući tehničku savršenost, hladno i nemilosrdno uništio protivnika.

(Nastaviće se)