Bobi Fišer ide u rat (68.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

68.nastavak

GLAVA 16
PORAZ

Ne brine me ako budem taj čovjek poslije koga će šampionska titula preći u drugu zemlju. To će biti ozbiljna stvar iz mnogo razloga…
Boris Spaski, citat iz „Washington Posta” od 2. jula 1972.

Uprkos vođstvu, prva faza meča završena je rezultatom koji je bio zastrašujući za šampiona. Po mišljenju Karpova, samopouzdanje Spaskog bilo je narušeno.

Četvrta partija igrana je u sali, već bez kamera. Torarinson je tajanstveno nagovještavao da bi se situacija sa televizijskim kamerama mogla uskoro riješiti, jer postoji „jedna opcija koju Fišer prihvata“, ali nije ulazio u detalje. Partija je bila nevjerovatno napeta. Pokazavši iznenađujuću, gotovo očajničku samouvjerenost, Spaski je izabrao sicilijansku odbranu — otvaranje sa kontranapadom popularno među velemajstorima, ali koje je sam veoma rijetko igrao. Fišer je poznavao to otvaranje bolje nego iko drugi, jer ga je crnima igrao bezbroj puta. Spaski je odlučio da iskoristi Fišerovo isprobano oružje protiv njegovog pravog gospodara: hrabar psihološki potez.

Otvaranje koje je osmislio Sicilijanac Đoakino Greko, koji je živio u XVII vijeku, pominje se u sovjetskom filmu iz 1925. „Šahovska groznica”, u kojem je glumio tadašnji svjetski šampion u šahu Hose Kapablanka. Brak zapada u ćorsokak jer je muž previše zaokupljen šahom. Na kraju se supružnici mire — žena počinje da razumije ljepotu igre. Njena posljednja rečenica prije završnog poljupca glasi: „Dragi… hajde da probamo sicilijansku odbranu.“

U 16. potezu Fišer je nepromišljeno prihvatio žrtvu pješaka, nakon čega su dva lovca Spaskog preuzela čitavu tablu, raspodijelivši kontrolu nad velikim dijagonalama. Da je šampion u složenoj središnjici povukao naizgled rizičan potez topom, natjerao bi bijelog (Fišera) da gurne pješaka. Taj bi pješak kasnije ometao manevar kojim se Fišer na kraju spasio. Fišeru se posrećilo i partija je završena remijem. Kasnije su stručnjaci došli do zajedničkog zaključka da je Spaski izabrao pogrešan redoslijed poteza i sam sebi uskratio pobjedu. Zajedno s trenerima analizirao je razvoj partije sve do 19. poteza. Ipak, Fišerovi odgovori u otvaranju bili su toliko brzi da je tokom partije Spaski izjedao sebe mišlju da je negdje popustio i da je njegova pripremljena varijanta pročitana od strane protivnika. Uvjeren da je pronašao jači nastavak, u 19. potezu je odstupio od domaće pripreme tima.

Van sale za igru Amerikanci su i dalje izražavali nezadovoljstvo, iako je nekoliko Fišerovih žalbi bilo prihvaćeno. Njihov sljedeći napad, započet u pauzi između partija, pretvorio se u pravi košmar. Fred Kramer je, u ime Fišera, sastavio listu od četrnaest novih zahtjeva, koja je misteriozno dospjela do štampe. Uvredljiva priroda nekih od njih učinila je da Kramer ispadne smiješan, a Fišera prikazala kao histeričnu primadonu. On, Fišer, želio je: drugo vozilo (nešto bolje od dvogodišnjeg „mercedesa“ koji mu je bio na raspolaganju), isključivo korišćenje hotelskog bazena, tablu s manjim poljima, više džeparca (deset dolara dnevno mu nije bilo dovoljno), drugu sobu u hotelu i širi izbor časopisa. Pošto su se neki zahtjevi odnosili na hotel „Loftleidir“, menadžer je odlučno izjavio: „Gospodin Fišer jeste vrijedan gost, ali nije vlasnik našeg hotela.“ Kramer je bio bijesan jer su zakulisni razgovori dospjeli u javnost. „Ovo je pravi udarac u leđa“, žalio se.

Peta partija igrana je u četvrtak, 20. jula. Pješak na d4, konj na f6, pješak na c4, pješak na e6, konj na c3, lovac na b4 — Nimcovičeva odbrana, gdje crni brzo razvija svoje figure i često mijenjaju lovca za konja. Kao rezultat može nastati krajnje neuravnotežena pozicija. Spaski nije žurio, potrošivši na prvih dvadeset poteza 1 sat i 45 minuta, ostavljajući za dalju igru u prosjeku po dva minuta po potezu. U 11. potezu Fišer je izveo originalan manevar konjem, koji većina igrača isprva nije razumjela, jer bi uzimanje tog konja nepovratno pokvarilo njegovu pješačku strukturu — što se početnicima uvijek savjetuje da izbjegavaju. Pješaci imaju tendenciju da stvaraju strukturu u kojoj ih je teško napasti i kada predstavljaju odbrambeni štit — dakle, teže da budu blizu jedni drugima i da se međusobno podržavaju. U Napoleonovim ratovima britanska pješadija obično je napredovala u redovima, dok su Francuzi išli u kolonama; za pješake britanska strategija je mnogo pogodnija. Ali Fišer je duboko proniknuo u poziciju i iznenada prešao u napad, pretvarajući „slabe pješake“ u moćnu snagu.

Iako je izazivač postigao bolju poziciju, za realizaciju svoje male prednosti morala se voditi duga borba, više od dvadeset poteza i nekoliko sati koncentracije. Čak i ako bi igrao izuzetno precizno, nije bilo potpuno sigurno da će pobijediti.

Međutim, ništa od toga nije bilo potrebno. U 26. potezu Fišer je napao konjem kraljicu Spaskog. Rus je imao nekoliko sigurnih i sasvim dobrih opcija za povlačenje. Ali nije izabrao nijednu od njih. Umjesto toga, pomjerio je kraljicu za samo jedno polje. To je bila katastrofalna greška. Fišer je uzeo pješaka lovcem i partija je bila završena. Spaski je odmah shvatio da ne može uzeti Fišerovog lovca zbog jednostavne zamke.

Učinio je očiglednu grešku koju svaki šahista napravi makar jednom u karijeri; shvatiš šta si uradio — i srce ti potone — u trenutku kada su ti prsti već spustili figuru na novo polje. Šah je sport koji najmanje oprašta; poslije takvih promašaja ne postoje ni rehabilitacije, ni druge šanse.

Islanđani nipošto nisu emotivni ljudi; samokontrola je njihova nacionalna osobina na koju su ponosni. Ali tada je publika eksplodirala, vičući: „Bobi! Bobi!“ Svi su počeli da udaraju nogama, prolomili su se aplauzi. U bifeu je sjevernoevropska publika pokazala istinsko grčko oduševljenje, bacajući uvis tanjire i čaše. Rezultat je izjednačen, obojica su imali po 2,5 poena, i pritisak na Spaskog je iznenada porastao. Fišer je napustio salu sasvim zadovoljan, dok je američki tabor organizovao brifing za novinare: „Rusi su na ivici pucanja. Jedva se drže pri zdravoj pameti.“

-Nastaviće se-