Bobi Fišer ide u rat (66.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

66.nastavak

GLAVA 15
LJUBAV – MRŽNJA

— Što ste pronašli na Islandu?
— Što smo pronašli? Gotovo ništa novo…
V. H. Oden i Luis Maknis, Pisma s Islanda

Fišer bi naišao na znatno žešći otpor da se meč igrao u nekom velikom gradu, poput Beograda, Amsterdama, Pariza, Moskve ili Njujorka. Neka druga šahovska federacija sasvim sigurno ne bi tako lako popustila pod pritiskom.

Ali za ostrvo na samom rubu Evrope, svjetsko prvenstvo bilo je trenutak slave: ponos, šahovska tradicija, navala turista i svjetske štampe, te zvuk kasa koji je odzvanjao gradom, činili su ovo događajem nacionalnog značaja, neviđenim dotad. Skoro čitavo stanovništvo Islanda bilo je mobilisano — policija, menadžeri hotela i restorana, stanodavci sa slobodnim sobama, tehničari, novinari. Islandske novine su velik dio svojih naslovnih stranica posvećivale šahovskom meču (uz ideološke podjele: konzervativna štampa je podržavala Fišera, centar i ljevica su pokušavali ostati neutralni, dok su radikalna ljevica navijala za Spaskog). Islandska javnost pričala je skoro isključivo o šahu. Po klupama u parku i kafićima, mještani i turisti postavljali su šahovske garniture. U izlozima su visili plakati s likovima oba takmičara. Grad je bio ukrašen dekoracijama u obliku šahovskih figura. Prodavali su se razni suveniri, uključujući razglednice s završnim pozicijama svake partije.

Tokom jula i avgusta Rejkjavik je posjetilo više od petnaest posto svjetskih velemajstora. To su bili tri velemajstora iz sovjetskog i američkog tima, njemački sudija Šmid, te još osam velemajstora koji su ili izvještavali o meču ili su ga jednostavno posmatrali: Olafson, Najdorf, Larsen, Birn, Evans, Gligorić, Dragoljub Janošević i Ljubomir Kavalek.

Nivo angažmana i uloženi trud jasno su pokazivali temeljnu slabost Islanđana u pregovorima. Dobra volja, patriotizam, ljubav prema šahu, predan rad, gostoprimstvo i pridržavanje bontona nisu bili dovoljni. Pošto je čitavo ostrvo bilo uvučeno u događaj, Island nije mogao sebi dozvoliti da rizikuje Fišerov odlazak i prevremeni kraj ovako važnog meča.

Napetost koja je vladala dolazila je i iz činjenice da je zahvaljujući ovom meču Island konačno dospio u međunarodne vijesti — iako je interesovanje stranih novinara bilo prilično usko. Ponašali su se kao grupa provincijskih turista, skupljajući zanimljivosti i anegdote kojima bi zabavili svoje čitaoce: tradicije, krajolik, ljudi, čak i kućni ljubimci. Posebno oduševljenje izazivali su islandski psi: na selu, ako pas laje na nepoznatog prolaznika, vlasnik će biti smatran loše vaspitanim. U Rejkjaviku je od 1924. bilo zabranjeno držanje pasa, a u to vrijeme se već vodila kampanja za ukidanje tog zakona. Udruženje prijatelja pasa prijetilo je da će podnijeti tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Srećom po dopisnike, Islanđani su bili isuviše dobronamjerni da bi se uvrijedili na goste svoje zemlje, koji su se potpuno posvetili traganju za neobičnim i čudnim. Da, mnoge islandske kuće zaista imaju „vilinske stijene“ ispod kojih, prema predanju, žive vilenjaci, a onoga ko pomjeri takvu stijenu zadesiće nesreća — tijelo će mu se prekriti čirevima. Da, na ostrvu ima vrlo malo drveća, nema gmizavaca, a u julu igrači golfa prvi udarac zadaju u ponoć. Da, pretplatnici u telefonskom imeniku navedeni su po imenu, a taksisti ne primaju bakšiš. Zbog toga što je stanovništvo malobrojno i svi su usko povezani rodbinskim vezama, brakovi unutar porodica ne predstavljaju toliki problem kao u gušće naseljenim zemljama, dok genealoški zapisi omogućavaju ljudima da tragom predaka idu hiljadu godina unazad (danas genetičari upravo na islandskoj populaciji proučavaju zakone nasljeđivanja). Uz sve to, Islanđani se ponose najstarijim parlamentom na svijetu — Altingom. Osim toga, zemlja ima gotovo stoprocentnu pismenost, gotovo nikakvu stopu kriminala i, prema međunarodnim anketama, Islanđani su među narodima najspremnijim da žrtvuju svoj život za drugoga.

U SAD-u je Ričard Milhaus Nikson pokušavao da privede kraju vijetnamski rat i razmatrao svoje spektakularne diplomatske prodore u odnosima s Kinom i Sovjetskim Savezom; istovremeno se, kao vođa slobodnog svijeta, pripremao za novembarske izbore, na kojima se kandidovao za drugi mandat. Poređenje s predsjednikom Islanda bilo je izvor zabave za američku štampu. Doktor Kristjan Eldjarn obavljao je svoju uglavnom formalnu dužnost dijelom i zato što niko drugi na tu funkciju nije pretendovao. Plata je iznosila svega 12 hiljada dolara. Eldjarn je bio arheolog, a glavni hobi mu je bio da putuje po zemlji tragajući za ptičjim gnijezdima i perjem.

Posebno nepovjerenje izazivala je gotovo herojska sposobnost islandskih muškaraca da podnesu alkohol. Najviše su pili žestoka pića, jer je prodaja piva bila zabranjena. Dopisnici su izvještavali kako ugledni građani tokom vikenda teturaju iz barova iza ponoći, gotovo potpuno nesvjesni sebe.

U američkim novinama pojavljivali su se podrugljivi komentari novinara iz velikih gradova o mirnom, tihom islandskom životu, sporom poput partije velemajstora. „Veći dio vremena ovdje se skoro ništa ne dešava“ — tim riječima je započinjalo javljanje Džoa Aleksa Morisa mlađeg za Los Angeles Times; odmah zatim, autor bi dodao da zemlja oživi u julu, kada ugosti kongres skandinavskih zubara. Izražavano je i čuđenje zbog lokalne televizijske stanice, koja je, kao i obično, prekinula emitovanje tokom čitavog jula, usprkos činjenici da se na Islandu odvijao događaj koji je izazvao interesovanje širom svijeta. „Noćni klubovi se nikad ne zatvaraju — zajedljivo je pisao Moris — jer ih, jednostavno, nema.“

(Nastaviće se)