
(85. nastavak)
„Neko je morao da mu daje povratne informacije o svim idejama koje je smišljao,“ rekao je Stilman. „Vjerovatno je u meni pronašao pravog sagovornika.“
Ali Pioneer se suočio sa ogromnim preprekama. Sovjetska kompjuterska tehnologija nazadovala je u odnosu na Zapad tokom 1970-ih, a Botvinik nije mogao da dobije državna sredstva za brže računare. Prema riječima Stilmana, tokom 1970-ih i 1980-ih, njegov tim koristio je zapadnjačke računare koji su bili dostupni u Moskvi. To su bili britanski ICL 4–70, smješten u Računarskom centru Državnog planerskog komiteta, i kasnije američki IBM 370/148, u Računarskom centru za zdravstvenu zaštitu.
Međutim, računsko vrijeme bilo je uvijek ograničeno i ponekad ga uopšte nije bilo. „Zato je gledao ka Zapadu,“ rekao je Stilman.
Godine 1977, kompanija Control Data Corporation iz Minneapolisa uputila je zvaničan poziv Botviniku da dovede svoj tim u Ameriku i tamo koristi računar CDC za završetak projekta Pioneer. Cyber 176, koji je proizvodila CDC, tada se smatrao najbržim komercijalno dostupnim računarom.
Botvinik je vjerovao da bi mu na Zapadu bilo potrebno oko pola godine da završi Pioneer. Trebalo je samo dobiti odobrenje. „Pisao je Brežnjevu. Pisao je Kosiginu,“ rekao je Stilman, misleći na generalnog sekretara Leonida Brežnjeva i predsjednika Savjeta ministara Alekseja Kosigina, tadašnje lidere Partije i države.
Ali sve što je dobio bili su sastanci s funkcionerima i „veoma ljubazna odbijanja,“ rekao je Stilman.
„Zbog njegove upornosti,“ Centralni komitet je organizovao reviziju poziva, koju su sproveli sovjetski naučnici 9. februara 1979. godine. Odgovor je i dalje bio negativan:
„Tvrdili su da bi iznošenje programa iz zemlje moglo biti opasno jer bi mogao imati odbrambenu vrijednost,“ rekao je Stilman. „Možete li zamisliti koliko ga je to razbjesnilo?“ Ovdje postoje dvije ironije.
Prva je da je u avgustu 1981. Botvinik odlikovan Ordenom Oktobarske revolucije, medaljom koja se obično dodjeljivala za vojne zasluge (ali i za doprinos širenju komunizma ili jačanju nacije).
Druga ironija je da je Botvinik uspio da nagovori Sovjetsku šahovsku federaciju da 1982. pozove u Moskvu program „Belle“, koji su razvili Bell Labs, a koji je pobijedio na Svjetskom prvenstvu u kompjuterskom šahu 1980. godine. Međutim, američki zvaničnici su ga zaplijenili na aerodromu Kenedi, tvrdeći da ima vojnu vrijednost i da ne može biti izvezen.
„To je bio prvi put u istoriji šaha da je svjetski prvak uhapšen,“ rekao je Botvinik.
Kompjuterski socijalizam
Botvinik je i dalje pogrešno procjenjivao koliko brz napredak Pioneera može postići i šta drugi programi mogu postići. Belle se oslanjala više na računarsku sposobnost, dok je Pioneer više koristio algoritme. Botvinik je smatrao da je pristup „grube sile“ manjkav. „Sa većom dubinom varijanti, broj izračunatih pozicija raste katastrofalno,“ napisao je on. „Ako Belle pokuša da odigra liniju varijacije od 15 polu-poteza (što je za šahovskog majstora normalan slučaj), tada bi potraga zahtijevala oko 300 dana neprekidnog rada.“
Godinu dana kasnije, tokom predavanja u Rigi, upitali su ga kada će Pioneer biti spreman da se takmiči sa Belle. On je izbjegao odgovor rekavši, „Nadamo se da će Pioneer igrati jako i takmičiti se sa najjačim stranim programima.“
1983. godine Botvinik je napravio svoju jedinu posjetu Sjedinjenim Američkim Državama, kako bi prisustvovao Svetskom šahovskom prvenstvu za računare, koje je organizovao Monty Newborn, autoritet u oblasti računarskog šaha, koji je bio njegov domaćin. Dok je bio na turniru u New Yorku, Botvinik se ponovo susreo sa Reubenom Fineom i Samuela Reshevskim za jednu poslednju fotografiju koja je objavljena u časopisu Chess Life. Američki rivali su bili voljni da se pojave sa Botvinikom — ali su morali biti ubjeđivani da se međusobno sretnu.
Takođe, dok je bio u New Yorku, Botvinik je upao u konflikt sa sovjetskim vlastima. Prema KGB-ovoj prijavi koja je pronađena u arhivama Centralnog komiteta od strane istoričara i novinara Viktora Snitkovskog, Botvinik je bio umešan u „cinično antirusko ponašanje“. Dokument, označen kao „potpuno povjerljivo“ i datiran sa 17. majem 1984. godine, navodi da je Botvinik razgovarao sa novinarom za novine Novoye Russkoye Slovo, koji je bio smešten u New Yorku, a članak je objavljen 2. novembra 1983. godine. Botvinik je bio pozvan pred Sportski komitet da odgovara na ovu i druge pritužbe koje su tvrdile da je imao nepravilne kontakte sa strancima. On se branio tvrdeći da su neka njegova razmišljanja već ranije bila objavljivana u sovjetskoj štampi, a da je sve novo što je rekao novinar iz New Yorka bilo iskrivljeno. To je djelovalo kao kraj ove situacije. Međutim, Botvinik je rijetko putovao u inostranstvo nakon ovog incidenta. Korčnoj je tvrdio da je Botviniku bilo zabranjenl putovanje u inostranstvo tokom određenog perioda nakon 1983. godine jer je kritikovao Karpova, rekavši da je on „otprilike plodan kao žena koja je bila sterilizovana.“
-Nastaviće se-