
(83. nastavak)
Botvinikova preokupacija računarima bila je očigledna u knjizi Algoritm v Shakhmaty ili „Algoritam u šahu“, koja je takođe objavljena 1968. godine, a usledila je knjiga O Kiberneticheskoi Tseli Igry („O kibernetičkom cilju igre“) 1975. godine. Takođe je analizirao mečeve kandidata svog bivšeg učenika u knjizi Tri Matchi Anatolya Karpova („Tri meča Anatolija Karpova“) iz 1975. godine. Nakon toga usledile su manje knjige, poput monografije o Grunfeldovoj odbrani, napisane 1979. godine sa Jakovom Estrinom, sa kojim se zbližio.
Čudno je, ali to je bila monografija koja je dovela Botvinika u političke probleme. Želio je da uključi partiju iz 1960. između Polugajevskog i Korčnoja. Međutim, Viktor Korčnoj je prebjegao 1976. godine i postao zabranjeno ime. Autori su optuženi da planiraju da šire „propagandu za ‘zlikovca’ i ‘prebjega’“, prema Sergeju Voronkovu, koji je bio urednik knjige.
Stvar je došla do Centralnog komiteta. Botvinik je okrivio jednog od svojih starih neprijatelja. „Znate, vaš prijatelj, pukovnik Vajnštajn, je poslao prijavu Centralnom komitetu!“ rekao je Botvinik Viktoru Malkinu. „Pokušao sam da mu objasnim da je Vajnštajn već dugo u penziji,“ rekao je Malkin. Botvinik je prigovorio: „To nema nikakvu ulogu. Vajnštajn je bio značajna ličnost, imao je uticajne prijatelje u KGB-u, preko njih je djelovao.“
Ali umesto monografije otvaranja koja bi uskoro bila zaboravljena, Botvinikovi obožavaoci su čekali njegove memoare, koje su očekivali nakon što je odlomak objavljen u časopisu Yunost (Mladi). Tokom predavanja u Krasnogorsku, severozapadno od Moskve, 9. maja 1977, jedan član publike je pitao šta se desilo sa knjigom. „Izdavačka kuća je poslala rukopis Sportskom komitetu, koji je negativno reagovao na njega,“ odgovorio je Botvinik. „Poslali su mi knjigu sa 22 komentara i upozorili me da, ako ih ne uzmem u obzir, neće odobriti knjigu.“
Međutim, godinu dana kasnije, Postizanje cilja pojavila se u ogromnom tiražu od 75.000 primjeraka. Polveka v Shakhmatakh, ili „Polovina vijeka šaha“, izašla je iste godine u 100.000 primjeraka. Prva je bila izvanredno djelo, prva prava autobiografija svjetskog šampiona. Otkrila je političke spletke, sitne svađe, dogovorene remije i očigledno varanje o kojima se samo naslućivalo na najvišim šahovskim nivoima.
Izmirio je stare račune i postavio nove optužbe, poput one protiv Maks Euve zbog kršenja etike u Notingemu više od četrdeset godina ranije.
Botvinik je sigurno zavidio Aleksandru Kotovu, koji nikada nije imao problema sa objavljivanjem svojih radova. Godine 1980. Kotovljev roman, zasnovan na životu Aleksandra Aljehina, čak je bio adaptiran u film Bijeli snijeg Rusije. Neki od ljudi koje je Botvinik poznavao, uključujući Nikolaja Krilenka, Saloa Flohra, Emanuela Laskera i Aljehina, bili su prikazani u filmu. Kotov, koji je takođe napisao scenario, bio je željan da sazna Botvinikov odgovor na prvi premijerni prikaz filma, u Mosfilmovoj sali, kojoj su prisustvovali i Gajane i Boris Podcerob.
„Čekao sam to sa zabrinutošću, pa čak i strahom“, rekao je Kotov. „Zanimljiv film, nije kao nijedan drugi, duboko patriotski“, bio je kratak Botvinikov osvrt.
Manje od godinu dana kasnije Kotov je umro. Botvinikovi rivali su umirali: Keres 1975. (u 59. godini), Isaak Boleslavski 1977. (u 57. godini), Ilja Kan 1978, Igor Bondarevski 1979, Flohr 1983. Ranije su umrli Grigory Levenfish 1961, Vyacheslav Ragozin 1962, Pyotr Romanovsky 1964 i Vitaly Chekhover 1965.
-Nastaviće se-