
(82. nastavak)
Ono što je bilo naročito primjetno je da su sa fotografije Botvinik i Fischer izostali.
Na kraju, Botvinik je hrabro igrao protiv Matulovića. Igrao je vrlo remi damsku završnicu koja je trajala toliko dugo u drugom kolu da se sumnjalo da je namjerno dozvolio pat u 93. potezu kako bi je završio. Imao je prednost u tri od četiri partije, ali je pobijedio samo jednu i remizirao ostale, dok su Sovjeti tijesno pobijedili 20½–19½ (dijagram).
Botvinikov poslednji događaj trebao je biti meč sa Fišerom u proljeće 1970. godine, povodom 75. godišnjice Šahovskog društva Leiden, Holandija. Botvinik i Fišer su pregovarali indirektno, preko holandskih organizatora. Holanđani su bili na besmislenoj misiji. Botvinik je želio meč od 16 partija, što je ukazivalo na to da nije imao izdržljivost za format od 24 partije, koji je nekada smatrao obaveznim. Ali Fišer nije želio ograničenje broja partija. Pobjednik bi trebao biti prvi koji postigne šest pobjeda, rekao je. (Ovo je bio format meča između Botvinika i Levenfiša iz 1937. godine. FIDE je privremeno usvojio ovaj format za mečeve za svjetskog šampiona posle 1972. godine.)
Botvinik je mislio da su on i Fišer postigli kompromis, preko Holanđana, o formatu na 18 partija. Trenirao je sa Spaskim 20 dana u septembru 1969. godine u ljetovalištu na Crnom moru, u Pitsundi. Botvinik je zamolio Viktora Baturinskog, bivšeg pukovnika KGB-a koji je trebalo da postane direktor Centralnog šahovskog kluba, da pripremi debeli svesku sa oko 500 Fišerovih partija. Botvinik je svaki dan u Pitsundi započinjao u 7 ujutro, proučavajući Fišerove partije i pripremajući otvaranja. „Podsjeća me na mladog Smislova,“ rekao je Botvinik Spaskom. Ali Fišer je insistirao na formuli sa šest pobjeda i meč je propao zbog onoga što je Botvinik nazvao „manijakalnim“ strahom Amerikanca od povratka za tablu. Holandski organizatori su zamijenili meč sa turnirom za četiri igrača, sa kolima od 18. aprila 1970. do 6. maja. Botvinik je odigrao jednu dobru partiju, pobjedu u završnici protiv Benta Larsena, a na kraju je dijelio sa Dancem poslednje mjesto sa rezultatom 5½–6½. Bio je gotov sa takmičenjima. „Više nije mogao da stvara lijepe partije,“ rekla je njegova ćerka Olga. Citirala je njegove riječi da nije želio da samo „lupa figurama po tabli.“

Botvinik posmatra partije koje igraju neki od njegovih učenika na ljetnjoj sesiji njegove škole za talentovane juniore, održanoj u kampu Orljonok na Crnom moru.
Botvinik pisac
Dok je bio u Beogradu 1969. godine, Botvinik je pitao drugog učesnika, Lava Polugajevskog, da li piše knjigu. Polugajevski je upravo napunio 35 godina i odgovorio da će imati dovoljno vremena za knjige u budućnosti. „Zašto to ne priznaš? Lijen si!“ uzvratio je Botvinik. „Treba da te bude sramota. Dužnost je svakog velemajstora da piše knjige.“
Botvinik sam nije napisao ništa značajno početkom 1960-ih. „Ali nakon određenog oklijevanja,“ pristao je da sarađuje na masivnoj zbirci svojih partija, prema Baturinskom, koji je bio urednik. Nakon pet godina rada, zbirka je objavljena u tri toma, od 1965. do 1968. godine, pod nazivom Shakhmatnoye Tvorchestvo Botvinika ili „Šahovska kreativnost Botvinika.“ Njegov tiraž od 30.000 primeraka brzo se prodao.
Botvinikova preokupacija računarima bila je očigledna u knjizi Algoritm v Shakhmaty ili „Algoritam u šahu“, koja je takođe objavljena 1968. godine, a usledila je knjiga O Kiberneticheskoi Tseli Igry („O kibernetičkom cilju igre“) 1975. godine. Takođe je analizirao mečeve kandidata svog bivšeg učenika u knjizi Tri Matchi Anatolya Karpova („Tri meča Anatolija Karpova“) iz 1975. godine. Nakon toga usledile su manje knjige, poput monografije o Grunfeldovoj odbrani, napisane 1979. godine sa Jakovom Estrinom, sa kojim se zbližio.
-Nastaviće se-