
(80. nastavak)
Botvinik je bio posebno impresioniran tri godine kasnije kada je Kasparov pobio Fišerovu analizu i pokazao da Amerikanac nije imao pobjedu u ključnoj poziciji svoje partije protiv Botvinika u Varni 1962. godine.
Do trenutka kada je Kasparov postao igrač svjetske klase, pridružio se svom nekadašnjem učitelju u onome što je bilo poznato kao škola „Kasparov-Botvinik“.
Ali čak i tada, „sam Botvinik je vodio sve naše treninge“, rekao je Vladimir Kramnik. U školu je primljen nakon što su mu roditelji napisali pismo Botviniku kao poklon za njegov 11. rođendan. Kramnik se prisjeća kako su izgledale sesije: svaki od učenika bi pokazao četiri svoje partije, idealno dvije pobjede, jedan remi i jedan poraz. Botvinik i Kasparov bi dodali svoje komentare. Naredna dva dana bila bi posvećena egzibicionim mečevima na šest tabli koje je igrao Kasparov. Zatim bi uslijedile dvije trening partije s dugim tempom igre. Patrijarh je djelovao impresionirano Kramnikom. „Svidjelo mu se što sam čak i kao dijete volio da prelazim u završnicu. Bio je prosto u ekstazi zbog toga“, rekao je Kramnik.
Iako je Botvinik godinama ranije sporo prepoznavao sposobnosti žena poput None Gaprindašvili, talentovane mlade djevojke takođe su bile regrutovane u njegovu školu. Prema riječima njenog supruga Borisa Gulka, Anna Ahšarumova bila je Botvinikova omiljena učenica među ženama.
Kada je Botvinik saznao da Gulko i njegova supruga namjeravaju da emigriraju, otišao je u Centralni komitet i rekao: „Ni pod kojim okolnostima Anja Ahšarumova ne smije da ode. Ona može postati svjetska šampionka za žene.“
Njegovi učenici često su imali potpuno različita mišljenja o njegovim metodama podučavanja. Kasparov, na primjer, bio je duboko impresioniran njime. „Mudrost Botvinika bila je u tome što nas nikada nije pokušavao obuzdati svojom autoritetom,“ napisao je Kasparov.
„Nikada nije pokušavao da nametne svoj stil svojim učenicima.“
Međutim, Karpov je rekao: „Botvinik je sebe shvatao previše ozbiljno. Bio je previše svjetski šampion, previše slavna ličnost.“
Lav Psahis se prisjetio kako je njegovo kratko školovanje u školi završilo neslavno. Napustio je tu školu „u nemilosti“ nakon dana posvećenog trening partijama. „Moj sparing partner bila je neka djevojka koju sam nadigrao crnim figurama“, prisjetio se. Zatim, igrajući bijelim figurama, nakon 1. e4 e5 2. Nf3 Nf6 3. Nxe5 d6, odigrao je vrlo spekulativni potez 4. Nxf7!?.
„Da je to bila škola Talja, naišlo bi na razumijevanje,“ napisao je. „Mislim da sam uzimanjem tog pješaka sam sebi potpisao presudu, i prestali su da me pozivaju na sesije,“ rekao je Psahis. Ipak, do svoje 23. godine osvojio je dva prvenstva Sovjetskog Saveza.
Aleksandar Beljavski nikada nije pohađao školu, ali je nakon osvajanja titule svjetskog juniorskog prvaka 1973. godine rekao: „Mihail Moisejevič je sa mnom radio gotovo jednako kao sa svojim učenicima.“
Pozvan je u Botvinikov „prilično skroman“ stan, od oko 60 kvadratnih metara, sa tri sobe i kuhinjom, u moskovskoj 3. Frunzeovskoj ulici. Botvinik je i dalje koristio šahovski set iz 1930-ih, s većinom figura izlizanih, rekao je.
„Botvinik me dočekao vrlo srdačno, počastio me večerom. Zatim smo sjeli da analiziramo moje partije, a bivši svjetski šampion je potpuno iskritikovao moju igru. Kao rezultat toga, svaki put bih odlazio od Botvinika u suzama, s mišlju da ništa ne razumijem o šahu i da ga nikada neću naučiti da igram kako treba.“
-Nastaviće se-