David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
57.nastavak
Pismo je dostavljeno u sobu Spaskog rano ujutru, dok je još spavao. Fišer je molio Spaskog da „prihvati iskreno izvinjenje“, a takođe se „izvinio Eveu i milionima ljubitelja šaha širom svijeta“ zbog svog „nepoštovanja i izostanka sa ceremonije otvaranja“. Priznao je da je bio zaokupljen sitnim finansijskim raspravama. Međutim, ovdje se jasno osjeća prisustvo advokata. Nakon prvog pasusa punog laskavih riječi, u narednom se govori o kazni za prvu partiju, dovodeći u pitanje motive Sovjeta, naročito u vezi sa prihvaćenim odlaganjem. U svakom slučaju, nastavilo se u pismu, Spaski vjerovatno ne želi takvu sumnjivu prednost. Zatim, u najboljoj PR tradiciji, slijedi priznanje zasluga i kvaliteta Spaskog: „Znam vas kao sportistu i džentlmena i s nestrpljenjem iščekujem susret za šahovskom tablom.“
U takvoj situaciji, to je bio psihološki remek-djelo. Kako je mogao da ne razoruža šampiona? Američka ambasada je novinarima proslijedila tekst pisma još prije nego što je sovjetska strana imala priliku da reaguje.
I uspjelo je. Prvi put otkako je sve počelo, tas na vagi pretegao je na stranu američkog pretendenta. Meč je počeo da dobija izgled stvarnog duela.
Sedmog jula održano je žrijebanje. Fišer je ponovo zakasnio, natjeravši Rusa da se preznoji. Kada je Amerikanac stigao u salu, prema riječima Daraha, „iskočio je iz kola u sjajnom zelenom svilenom odijelu sa šiljatim ramenima“, i u početku čak nije ni primijetio šampiona. Spaski je „stajao i gledao u široka zelena leđa, osmijeh mu je skliznuo s lica, a bljedilo se vidjelo čak i ispod preplanulosti. Visoki, energični i atraktivno odjeveni Bobi izgledao je kao nadmeni superstar. U svom jednostavnom džemperu, Spaski je ličio na lovca na autograme kome su rekli da ne prilazi.“
List Večernja Moskva opisao je žrijebanje ovako:
Spaski je uradio ono što rade čak i početnici: stisnuo je po pješaka u svakoj ruci, napravio s njima nekoliko krugova po sceni, zatim prišao protivniku i pružio mu obe stisnute šake. Fišer je pokazao na onu u kojoj se nalazio crni pješak.
Spaski je otvorio meč sa bijelim figurama.
Drama je nakratko zastala, iscrpljeni akteri mogli su da predahnu. Prva partija odložena je na zahtjev (ili ultimatum) Sovjeta za 11. jul. Spaski odlazi na pecanje. Gudmundur Torarinson se odmara. Pol Maršal se vraća svojim manje zahtjevnim klijentima u Njujorku. Lotar Šmid nakratko leti u Njemačku sinu, koji je pao s bicikla nizbrdo i udario glavom. Fišer se vraća svojim uobičajenim aktivnostima: spavanje po čitave dane, kuglanje i konzumiranje američkih stekova u vojnoj bazi u Keflaviku.
POGLAVLJE 12
U GNJEVU
Ajaks, strašan u gnjevu.
— Sofokle
Kad se zavjesa ponovo podigla, Fišer je već bio u sali za igru. Ali na scenu je izašao novi lik: Čester Foks, ambiciozan mladić koji sebe smatra filmskim režiserom, s gustim zulufima, čvrsto uvijenom crvenkastom kosom i kaputom širokih revera kojim pokušava da impresionira publiku. Pomalo govori ruski. Kad naiđu nevolje (odnosno gotovo stalno), Foks puši, zaboravlja da povuče dim, i cigareta dogori do filtera. Bio je uzrujan. „Recite mi, ličim li ja na silovatelja? — pitao je jednog novinara. — Zar sam ovdje zbog nasilja? Samo želim da radim svoj posao.“ Njegov advokat Ričard Štajn činio je sve da obuzda klijenta i spriječi emocionalne ispade.
Uprkos malom iskustvu, Foks je od Islandskog šahovskog saveza dobio ekskluzivna prava na snimanje filma i fotografisanje u dvorani. Fišer i Spaski su dobijali po trideset odsto prihoda od prodaje video-materijala, dok su preostalih četrdeset dijelili Foks i IŠF. Foksa je preporučio Pol Maršal, tvrdeći da nije uspio pronaći drugog režisera zainteresovanog za takav posao. Detalji ugovora zapanjili su Gudmundura Torarinsona. Islanđanin je bio iznenađen što je samo jedan čovjek konkurisao:
„Nismo dobili nikakav avans. Jasno je da su imali poseban dogovor s Česterom Foksom iza naših leđa, i moguće je da je Foks nešto platio Amerikancima, kao osiguranje za ugovor.“
Za Foksa, meč je predstavljao potencijalnu prekretnicu. Susret je izazvao neviđeno interesovanje na međunarodnom nivou, televizijske stanice su žudjele za snimcima, i imati monopol na prikazivanje izgledalo je kao ključ bankarskog trezora.
Tokom žrijebanja Fišer se nije žalio na izgled sale. Britanski majstor Gari Golombek, potpredsjednik FIDE koji je mijenjao Evea, pohvalio je Islanđane za „najbolje uslove za igru u istoriji šaha“: kablovska televizija, 15 hiljada kvadratnih stopa crvenog parketa, hiljadu zelenih stolica u parteru i šest hiljada stopa zavjese koja je zaklanjala dnevnu svjetlost.
Nervozni organizatori su večerima iščekivali Fišera, ali on je oklijevao da dođe na pregled sale. Kada se napokon pojavio — oko četrdeset sati prije početka prve partije — odobrio je samo trideset dvije figure i stolicu na šarke, posebno dopremljenu iz Njujorka. Teške ručno pravljene figure izradila je engleska kompanija „John Jaques & Son“. Kožnu stolicu dizajnirao je Čarls Imz, prvobitno za lobi zgrade „Time-Life“ u Njujorku. Kupljena je u radnji na Medison aveniji 600. Proizvođač stolica iz Mičigena, Herman Miler, dao je islandskim organizatorima popust od 50 dolara „u znak prijateljstva i poštovanja prema islandskom narodu“. Zvanična cijena stolice bila je 524 dolara.
Uprkos glasinama koje su kružile o pretendentu, fino vaspitane islandske zvaničnike šokiralo je ono što je uslijedilo. Sto, tabla, osvjetljenje, udaljenost publike od bine i platnom obavijene kule u kojima su se krile kamere — sve to proglašeno je neadekvatnim. Nogare ručno rađenog stola od mahagonija, vrijednog 1200 dolara, trebalo je skratiti, luksuznu šahovsku tablu — zamijeniti, prve redove publike — ukloniti, kule s kamerama pomjeriti unazad do tačke s koje snimanje postaje gotovo nemoguće, svjetlo pojačati — ne, ne toliko; ne, jače nego to…
Režiser i majstor rasvjete Dali Agustson, školovan u Švedskoj, pokazao je strpljenje i razumijevanje:
„Sviđao mi se Fišer. Brzo je učio. Ako bih mu nešto objasnio u vezi sa svjetlom, nije bilo potrebe da to ponavljam. Naravno, Fišer je komplikovan čovjek, ali nije lagao. Samo mu je trebalo tačno određeno osvjetljenje i bilo je jasno ka čemu teži. Htio je da svjetlo bude neupadljivo — ne previše toplo, bez sjenki i odsjaja.“
Spaskom to, s druge strane, nije bilo ni najmanje bitno. Agustson se prisjetio:
„Zauvijek ću pamtiti ono što mi je rekao Spaski. Šah je učio u kuhinji kod majke, pod jednom jedinom malom stonom lampom. Poslije tog iskustva, više nikad nije razmišljao o svjetlu. ‘Neka Fišer odlučuje o tome’, govorio bi.“
-Nastaviće se-