
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
55.nastavak
Razrješenju situacije nije pomogla ni nimalo jednostavna komunikacija između Rejkjavika i Moskve. Tim šampiona koristio je telefone sovjetskih novinara za konsultacije s rukovodstvom Sportskog komiteta, uključujući i ministra Sergeja Pavlova. Dopisnik TASS-a Aleksandar Ermakov slučajno je načuo razgovor s Moskvom u kojem se govorilo da se Spaski nalazi u neobičnom duševnom stanju i da prema njemu treba postupati pažljivije.
Postoji više verzija o telefonskim razgovorima Pavlova sa Spaskim, u kojima je ministar pokušavao da ga ubijedi da se vrati u SSSR. Neki tvrde da mu je Pavlov naređivao da se vrati, a da je zauzvrat dobijao odlučno odbijanje. Tako nešto djeluje nevjerovatno. Spaski je bio svjetski šampion i sam je bio odgovoran za svoju odbranu, a uz to je vjerovao da može da pobijedi. Pored toga, u bilješkama Ivonina, posvećenim sjednicama Sportskog komiteta, nema pomena o takvim razgovorima. Ermakov se sjeća jednog telefonskog poziva, ali kaže da je to Spaski zvao Pavlova, a ne obrnuto. Spaski je govorio mirnim tonom i razgovor nije dugo trajao. Pavlov je, kako kaže, pokušavao da pomogne svjetskom šampionu da se izbori sa situacijom, savjetujući mu da razmisli o izjavi o prekidu meča, ali je kasnije pristao da Spaski ipak treba da ostane. Sedmog jula Pavlov je rekao Ivoninu da je njegovo mjesto uz Spaskog. Ivonin je otputovao za Rejkjavik četiri dana kasnije.
Problem moskovskih činovnika udaljenih od epicentra zbivanja bio je u tome što su se događaji razvijali prebrzo. Sa Fišerom su već počeli novi problemi. On se zatvorio za zvaničnike i poslao svog sekundanta Vilijama Lombarda da u njegovo ime učestvuje na žrijebanju, gdje se odlučivalo ko će igrati bijelim figurama u prvoj partiji. To je bilo previše čak i za Spaskog. Prvo prazna stolica, a sada izostanak sa tako važne ceremonije. On je pročitao kratko saopštenje na ruskom jeziku i napustio salu; iznenada je budućnost meča ponovo došla u pitanje. U svojoj izjavi Spaski je izrazio protest zbog odlaganja meča, optužio Fišera za kršenje pravila i vrijeđanje sovjetskog naroda. Tražio je pravednu kaznu, koju je jedino moglo predstavljati upisivanje poraza u prvoj partiji.
Reakcija Spaskog izazvala je lavinu sastanaka koji su trajali čitave noći u hotelskim sobama širom Rejkjavika. Tražio je izvinjenje i odgovarajuće sankcije. Čak ni nakon trosatnog sastanka predstavnika Fišera i Spaskog stvar nije bila riješena.
Viktor Džaković, kasnije ambasador SAD-a, bio je jedini američki diplomata u Islandu koji je govorio ruski. Pozvan je kao prevodilac:
Niko u našoj ambasadi nije bio upoznat s pravilima niti sa FIDE-om. Ako bi Sovjeti izašli sa saopštenjem i zatražili da se Fišeru upiše poraz u meču, to bi bio debakl, mislili smo. Moguće je da je sve išlo upravo ka tome. SSSR je pokazivao odlučnost i razumljivo nezadovoljstvo nastalom situacijom. Mi smo pokušavali objasniti šta to tačno Fišer želi, ali ostajalo je nejasno šta je to uopšte bilo. Na kraju, nakon što smo o svemu razgovarali s kolegama, pomislili smo: pa dobro, možda su Rusi ovdje zaista pretrpjeli štetu; možda im je u interesu da se povuku.
Stav Pola Maršala o situaciji bio je da emocionalni odnos Sovjeta prema meču njemu ide u prilog:
Situacija mi je omogućavala da igram prilično čudnu kombinaciju taktika — duhovitih, zabavnih taktika, jer su oni đavolski ozbiljno shvatali sve što se dešava. Bilo je kao loš film s gomilom gunđavih Rusa. Pregovaranje nije bilo teško kad bi neko zauzeo stav koji im nije odgovarao. Mogao si ih ismijavati, a to što je sve bilo u javnosti — mnogo je pomagalo.
Međutim, organizatorima nije bilo do smijeha. Morali su da se suoče sa zahtjevom sovjetske strane da se Fišeru upiše poraz u prvoj partiji. Svima je bilo jasno da Fišer o tome neće ni da razgovara. „Situacija je kritična“, rekao je Eve. „Ne znam hoće li meč uopšte početi.“
Glavni sudija Lotar Šmid priznaje da su Rusi formalno imali pravo da traže kaznu za prvu partiju, ali, kad su on i Eve razgovarali sa Spaskim, „pokušao sam sve da okrenem na šalu i rekao: ‘Šta mislite o tome da dobijete pješaka prednosti umjesto da mu se upiše poraz?’“ To je izmamilo rijedak osmijeh na licu Spaskog. Šmid je podsjetio da su i Sovjeti često dolazili dan kasnije zbog kašnjenja letova — jednom čak i na turnir u Rejkjaviku — ali im je bilo dozvoljeno da odlože početak partije. To je, smatrao je, stvorilo presedan.
Drugi ozbiljan sastanak između Torarinsona, Evea i sekundanta Spaskog održan je kasno uveče u hotelu „Saga“. Ovaj put, Torarinson je povukao potez iznenađenja:
Dr Eve se dugo borio s njima. Ja sam pokušavao da ostanem neutralan i uglavnom sam ćutao. Kad se približilo tri ili četiri sata ujutro, Šmid i Eve su već bili veoma iscrpljeni. Odjednom, dr Eve je digao ruke. Rekao je: ‘Ne vidim nikakvo drugo rješenje. Proglašavam da se prva partija računa kao poraz.’ Svi su ustali. Meni je bilo jasno da je sve gotovo, da meča neće biti. Udarim dlanom o sto i kažem: ‘To je nemoguće, i za sve sam ja kriv. Prema pravilima šahovskih takmičenja, nije moguće upisati poen kontumacijom ako satovi nisu pušteni. Mi smo organizatori, i mi satove nismo pustili.’ Davljenik se hvata za slamku. Ali Rusi su se ponovo vratili za pregovarački sto.
-Nastaviće se-