Bobi Fišer ide u rat (54.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

54.nastavak

GLAVA 11
KO JE KRIV?

Tokom čitavog meča preovladava atmosfera nestvarnosti…
Telegram od Teodora Tremblea

Iz aerodroma su Fišera odvezli u kuću koja mu je bila potpuno stavljena na raspolaganje; nalazila se u mirnoj ulici u novom predgrađu Vodalanda. Kuća je bila prva nagrada predstojeće državne lutrije i u njoj još niko nije stanovao (dobitnik lutrije se kasnije žalio da kuća zapravo nije bila nova, kako je tvrdila reklama). Kada je Fišer stigao, po dvorištu su još ležale cigle i gomile zemlje. Do centra su bile dvije milje. Ubrzo je napustio kuću i preselio se u druge, za njega rezervisane, apartmane — trosobni apartman u hotelu „Loftleidir“. Jedan od najboljih hotela na Islandu, više je bio funkcionalan nego luksuzan, i podsjećao je na aerodromski terminal: nizak, udaljen od gradske vreve, sa fasadom od pravougaonih prozora i montažnih panela.

Fišer je dao intervju Bi-Bi-Siju. Intervju je vodio dobro poznati reporter Džejms Berk, a uređivao ga je Bob Toner, koji sa zadovoljstvom pamti neke njegove detalje: „Snimanje je počelo, a Fišer se očigledno dosađivao, tako da na dvije trake nismo dobili ništa — dvadeset minuta jednosložnih odgovora. Karijera mi se rušila pred očima. Između zamjene traka, Fišer je upitao Berka koje događaje obično prati. Berk je odgovorio da je izvještavao sa lansiranja ‘Apola’. Trebalo je da vidite kako je Fišer planuo. Odmah je počeo da se interesuje: ‘Jeste li bili u Hjustonu, jeste li prilazili lansirnoj rampi?’ ‘Da’, odgovorio je Berk, ‘čak prilično dobro poznajem Nila Armstronga.’ Poslije toga Fišera više niko nije mogao zaustaviti.“

Ubrzo po dolasku Fišera, Maršal je sazvao novu konferenciju za medije kako bi ublažio tenzije: Fišer se izvinjava zbog kašnjenja i zahvaljuje Spaskom što ga je sačekao. Dejvis, Fišerov drugi advokat, bio je manje pričljiv, pušio je lulu i zlobno posmatrao prisutne kroz naočare.

Međutim, strpljenje Sovjeta, kako u Moskvi tako i u Rejkjaviku, došlo je do kraja i sovjetska delegacija je odgovorila sopstvenom konferencijom: Eve nije poštovao pravila FIDE, a Fišer bi trebalo da bude kažnjen po više osnova.

I ponovo se Torarinson obratio premijeru sa molbom da interveniše. Ovog puta Johanesson je pozvao sovjetskog ambasadora Sergeja Astavina. Ističući strpljenje Spaskog, upitao je šta se može učiniti da meč konačno počne.

Teodor Tremble je iz Vašingtona poslao telegram: „Sa Rusima je izuzetno teško… Meč je ponovo pod prijetnjom.“ Kao i Spaski, smatrao je da je potrebno direktno stupiti u kontakt s Moskvom, i savjetovao je da to učini premijer. Poslao je i izvještaj o sastanku premijera sa sovjetskim ambasadorom. Prema Trembleu, Johanesson je rekao da Rusi „moraju prestati da se ponašaju tako glupo“.

U Moskvi su bili zabrinuti zbog psihološkog stanja Spaskog i insistirali su na odlaganju meča za sedmicu dana. Činilo im se da je svjetski šampion previše nervozan zbog Fišerovih hirova i da je isuviše rastrojen da bi mogao da igra kako dolikuje. U Moskvi su vjerovali da je Fišer stigao u dobroj formi, iako nije jasno kako su to mogli znati (na kraju krajeva, za razliku od Spaskog koji je imao vremena da se smjesti, Fišer je mogao da se osjeća loše nakon leta).

Zatim se atmosfera dodatno usijala. Do tada su nezadovoljstvo FIDE-om i Fišerom u Moskvi izražavali šahisti, novinari i, što je najvažnije, Sportski komitet. Međutim, sada se to nezadovoljstvo pojavilo na mnogo višem nivou — u Centralnom komitetu KPSS. Aleksandar Jakovljev, tadašnji načelnik Odjeljenja za propagandu i agitaciju, bio je ogorčen „poniženjem“ svjetskog šampiona. Optužio je Viktora Ivonina da u suštini pomaže Amerikancima, jer do tada nije povukao Spaskog nazad. „Spaski mora da se vrati“, izjavio je on.

Svako ko nije aktivno podržavao sovjetski sistem, smatran je njegovim protivnikom. Čak ni neko poput Ivonina nije bio zaštićen. On piše: „Jakovljev me je lično nekoliko puta optužio da nisam stvorio okolnosti pod kojima bi Spaski mogao da se vrati. Rekao je da pozicija koju sam zauzeo ide na ruku Amerikancima.“ Jakovljev je nastavio da insistira. Iskusni partijski političar, Ivonin se konsultovao sa psihijatrom o tome kako ubijediti Spaskog da se vrati, čak i ako on to ne želi. Dobivši nekoliko korisnih savjeta, rekao je Jakovljevu da je spreman da poleti za Rejkjavik. „Lako je davati savjete, ali nije lako preuzeti odgovornost“, prisjeća se Ivonin. „Kada sam rekao Jakovljevu da sam spreman da krenem, odgovorio je: ‘Ne, sačekajte još. Vratićemo se tome kasnije.’“ Poslije nekog vremena, nazvao je i prenio mu riječi Demičeva: „Ne treba da letiš tamo. Spaski ne smije prvi da napusti Rejkjavik.“ Nakon toga, Jakovljeva je prošla volja.

(Nastaviće se)