
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
44.nastavak
Spaskog i Fišera su zamolili da sastave spisak svojih preferencija. U toj fazi, glavno nastojanje Spaskog bilo je da se meč održi na neutralnom terenu i da se ne dijeli između dva grada. Brinuo se i zbog vremenskih uslova, pa je naginjao ka Holandiji. Islanđani su mogli istaći da je klima u Rejkjaviku slična onoj u rodnom gradu Spaskog, Lenjingradu.
Fišera, izgleda, klima nije brinula. „Novac, novac, novac“ – to ga je najviše zanimalo, ili je barem tako tvrdio. Uvijek je preferirao one koji su nudili najviše – u ovom slučaju Beograd, gdje su ga s oduševljenjem dočekivali još od međuzonskog turnira u Portorožu, kada mu je bilo petnaest godina. Upravo zbog toga, po mišljenju Spaskog, Jugoslavija nije dolazila u obzir.
Šta onda izabrati? Za Sovjete je potreba za pregovaranjem i traženjem kompromisa predstavljala bolno buđenje. Još od vremena rata imali su monopol nad prvenstvima. Detalji bilo kakvih neslaganja rješavali su se iza zatvorenih vrata. I mjesto i uslovi i nagrade odlučivale su se upravo tamo. Sada su sovjetske vlasti morale učiti vještinu pregovora u izuzetno složenim okolnostima, suočeni i s Amerikancima i sa samim Spaskim.
Vladala je atmosfera zbunjenosti i nesigurnosti. Razmatrana je mogućnost da se polovina meča odigra u SAD-u, a druga u Lenjingradu. Ta ideja je odbačena; u užem izboru ostali su Amsterdam, Island i Bled – ili, ako ne Evropa, onda Argentina. Kasnije je formiran sljedeći redosljed: Rejkjavik, Dortmund, Pariz, Amsterdam. Prije nego što je sastavljena konačna lista, došlo je do dodatnih promjena. Zanimljivo je da u procesu donošenja odluke sa sovjetske strane materijalna pitanja nisu igrala značajnu ulogu.
Nije bilo iznenađenje što je u čitavoj toj zbrci prva ozbiljna svađa između Sovjetskog Saveza i FIDE izbila zbog prostog nerazumijevanja tokom ubrzanog usaglašavanja liste preferencija. Prvobitno je predaja bila zakazana za 31. januar 1972. godine, ali sovjetska strana je vjerovala da je Eve pomjerio rok na 27. On je, pak, tvrdio da je novi datum zapravo bio samo poziv FIDE da se ubrza proces. Moskva je svoju listu predala 27. januara. Amerikanci su svoju predali četiri dana kasnije, a na veliko nezadovoljstvo i užas Moskve, Eve je tu listu prihvatio kao blagovremenu.
Eve je platio visoku cijenu za ovakvo upravljanje: sovjetska strana mu više nikada nije vjerovala da je nepristrasan. U povjerljivim sovjetskim dokumentima dovodila se u pitanje njegova iskrenost, a predsjednik FIDE optuživan je da „popušta“ Fišeru. Nakon toga, Moskva je imala još jedan razlog za gnjev: tokom posjete Sjedinjenim Državama, Eve je javno predvidio Fišerovu pobjedu. U Eveovu odbranu mora se reći da on nije bio na Fišerovoj strani, već na strani samog meča, ali za Sovjetski Savez, posebno s obzirom na ponašanje Amerikanca, to je izgledalo kao da je riječ o istoj stvari.
Na kraju su Fišer i Spaski izabrali po četiri grada. Amerikanac je preferirao Beograd, Sarajevo, Buenos Ajres i Montreal; Spaski — Rejkjavik, Amsterdam, Dortmund i Pariz. Tako je sovjetski šahista davao prednost kapitalističkim gradovima, a Amerikanac — komunističkim (iako Jugoslavija nije bila u sovjetskoj sferi uticaja). Drugim riječima, za oba igrača klima i novac potisnuli su politiku.
Pregovori su se razvukli na dva mjeseca. Sedmog februara Edmondson je stigao u Moskvu po konačnu odluku. Tamo su ga voljeli i poštovali; znao je kako da komunicira sa domaćinima i rado je dijelio svoje mišljenje o Fišerovoj ličnosti i ponašanju. Razlika između finansijskih ponuda Beograda i Rejkjavika bila je mala (posebno uzimajući u obzir obavezu Islanda da igračima isplati trideset posto od prihoda za televizijsko emitovanje), a Spaski je tvrdio da je jugoslovensko ljeto nepodnošljivo, tako da je Edmondson potpisao dogovor o održavanju meča na Islandu.
Eve još nije stigao da odahne kad je stigla neprijatna vijest: Fišer, je javio iz Njujorka, da odbija da prizna moskovski dogovor. Ponavljao je da želi da igra ili u Beogradu, ili na američkom tlu.
Predsjednik FIDE očajnički je pokušavao da pronađe rješenje. Četrnaestog februara predložio je kompromis: da se prva polovina meča odigra u Beogradu, a druga u Rejkjaviku. To nije odgovaralo nijednom gradu. U Beogradu su se žalili da će Island dobiti kulminaciju. U Rejkjaviku su se brinuli da bi u prvoj polovini meča jedan od šahista mogao da stekne toliku prednost da bi se po dolasku na Island sve već moglo smatrati završenim. Fišer je pristao na kompromis. Moskva je ponovo planula od bijesa i brige. Ivonin je govorio da je sve ovo ludnica. U svom dnevniku zapisao je da će „ostati čvrst do kraja“.
-Nastaviće se-