Bobi Fišer ide u rat (42.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

42.nastavak

Vera Tihomirova je poznavala Bondarevskog još iz Rostova na Donu, njihovog rodnog grada. Krupna, upadljiva žena, preživjela je Staljinovu glad i represije, postavši šampionka RSFSR-a u šahu za žene, a u to vrijeme bila je odgovorna sekretarka Svesavezne šahovske federacije. Prema Spaskom je gajila majčinsku ljubav, a on joj je uzvraćao sinovljem privrženošću. Njen sud o Bondarevskom bio je kratak: „Govore da ima jaku volju. Ali nije tako. Nije htio da preuzme odgovornost.”

Na dan Bondarevskog odlaska, Spaski, Geler i Krogius su došli u Ivoninovu kancelariju kako bi iznijeli svoju verziju događaja. Bondarevski, po njima, nije vjerovao u uspjeh i nije bio iskreno posvećen zadatku. Spaski više nije mogao da podnosi da se prema njemu odnose kao prema djetetu i da trpi grubost. Pored toga, Bondarevski nije bio upućen u najnovija dostignuća teorije otvaranja; sada, kada je u timu Geler, Bondarevski više nije potreban. Spaski je dodao da je on, lično, donio odluku da se raziđu.

Da bi „zasladili pilulu”, Ivoninu su predočili opširan izvještaj o dosadašnjem radu. Zahvaljujući Sportskom komitetu, njihovi lični problemi — vikendica, stanovi, plate, uslovi stanovanja — su riješeni. Tim je fokusiran i ozbiljan, kreativni rad teče odlično, a plan treninga se uspješno sprovodi. U pogledu priprema, možda su čak ispred Fišera. Ivonin je zapisao: „Rekli su da će Spaski imati značajnu prednost u otvaranjima, jer Fišer nema vremena da proširi svoj veoma ograničeni repertoar.”

Tokom čitavog tog vremena, grupa je živjela i radila zajedno, tako da, ma kakav bio razlog Bondarevskog odlaska, gubitak jednog člana tima neizbježno je narušio ritam rada. Ako je u toj grupi postojala pokretačka snaga, onda je ona dolazila od Bondarevskog. Sa Spaskim kao novim vođom, tim je jednostavno izvršavao sve što je on tražio. Nezavisni lider mogao je da natjera Spaskog da radi i ono što mu nije bilo po volji. Geler je preuzeo mjesto Bondarevskog, ali za tu ulogu nije bio prikladan. Ne želeći da se suprostavlja Spaskom, obratio se Neju. Može li Nеj ubijediti šampiona da počne da radi?

„Tvrdoglav sa jamicom na bradi, sporog, razvučenog hoda — Gelera u knjizi Moja svjedočenja opisuje Genna Sosonko — čitavim svojim izgledom više je podsjećao na bivšeg boksera ili vremešnog bocmana koji je sišao sa broda, nego na velemajstora svjetske klase.” Spaski mu se divio kao „veoma zaokruženom šahisti… Imao je izuzetnu upornost. Može se reći da je svoj talenat razvio zadnjicom, a da je zadnjica, zauzvrat, rasla zahvaljujući talentu.”

Geler je poticao iz najkosmopolitskijeg grada Sovjetskog Saveza — Odese — i djelovao je toplo i otvoreno, upivši te osobine iz jevrejskog okruženja u kojem je odrastao. Ipak, Spaski je jednom primijetio da je ta dobrota bila samo prividna; u stvarnosti, smatrao je, Geler je bio zavidan i neljubazan. U svojim stavovima potpuno je podržavao sovjetski sistem, osjećao duboko nepovjerenje prema Zapadu, osuđujući njegovu pokvarenost i zablude. U knjizi Sovjetski šah, Endru Soltis citira Gelera koji je tvrdio da u šahu uspjeh čeka samo one koji imaju duboka moralna načela i visok intelekt, koji su „slobodni od poroka i mana svojstvenih kapitalističkom sistemu”.

Odlazak Bondarevskog učinio je ovog čovjeka desnom rukom šampiona, kako u pripremnom periodu, tako i za vrijeme samog meča.

Koliko je zaista bila efikasna i fokusirana priprema Spaskog, usprkos svim tim poteškoćama?

Kruže brojne priče o njegovoj navodnoj lijenosti, a neke od njih očigledno djeluju kao izmišljotine. Budući da je Spaski insistirao na potpunoj tajnosti, samo su rijetki odabrani bili upućeni u detalje njegovih priprema. Prema jednoj anegdoti, Bondarevski je podnio ostavku nakon što je Spaski dobio dva dana odmora, a vratio se tek nakon dvije nedjelje. Druga kaže da su gosti zatekli šampiona kako krati vrijeme s flašom viskija i časopisom Playboy u rukama.

Ipak, neosporno je da je šampion imao daleko opušteniji raspored od svog protivnika. Jurij Averbah priča da je, nakon što je naslijedio funkciju predsjednika Šahovske federacije poslije iznenadnog odlaska Postnikova, prvo posjetio pripremni kamp: „Spaski je sjedio sa Gelerom i Krogijusom… Na stolu su bile karte i domine, a do ručka je Spaski iznio napola popijenu flašu viskija. Sve mi je bilo jasno.“

Spaski tvrdi da je radio — i to naporno. Ivo Nej se slaže, ali dodaje: „Ipak, nedovoljno.“ Spaski je tada tvrdio, kao i danas, da mu je bilo lakše da radi „bistre glave“, pa je insistirao na fizičkoj pripremi — tenis, skijanje, plivanje. Uz to, prema ocjeni Bejlina, „volio je život, volio je da se opusti, druži s prijateljima, odmara. Nije bio kao Korčnoj, koji je disciplinovano radio po osam sati dnevno.“ Obično bi uz doručak ekipi pričao o grčkim mitovima koje je čitao pred spavanje, zatim se bavio sportom, ručao bez žurbe, a potom pet sati posvećivao šahu.

„Glavni nedostatak naše pripreme bilo je lakomisleno ponašanje Spaskog“, kaže Krogijus. „Smatrao je da dobro poznaje Fišera i da će ‘naći ključ’ za njegov stil igre tokom samog meča.“ Ovo uvjerenje temeljilo se na izvještajima vodećih sovjetskih šahista o Fišerovom stilu i Spaskom. Keres, Smislov, Petrosjan, Talj i Botvinik (koji je svoje mišljenje iznio usmeno) jednoglasno su odbacili mogućnost bilo kakvih suštinskih promjena u igri Amerikanca, naročito u otvaranjima. Jedino je Korčnoj prepoznao nove nijanse u Fišerovoj šahovskoj evoluciji. Ali, pošto je to mišljenje iznio u privatnom razgovoru i u prilično oštrom tonu, Boris ga nije uzeo za ozbiljno.

Počev od maja, kada se pripremama pridružio još jedan velemajstor — Isaak Boleslavski — nivo rada je primjetno porastao. U izvještajima upućenim Ivoninu isticalo se da je igra Spaskog postala kreativnija i preciznija. Upravo tada određeni su i datumi početka meča, što je nesumnjivo dodatno povećalo koncentraciju šampiona. Baturinski, koji je tada posjetio trening kamp, primijetio je značajna poboljšanja: „Svaki dan se po šest do sedam sati posvećivalo šahovskoj analizi, a tri sata fizičkoj pripremi — tenisu i plivanju.“

Bez obzira na ritam rada, Vera Tihomirova bila je zatečena zdravim izgledom koji je isijavala čitava ekipa: „Sjećam se kad su ušli kod mene da se fotografišemo, izgledali su toliko zdravo, toliko procvjetalo — oči im sijaju, držanje samouvjereno — da sam se zapitala: ‘Da li oni uopšte treniraju ili se samo zabavljaju?’“

Neprijatna razilaženja, beskrajni pregovori oko meča, problemi sa stanom, kao i urođena nesklonost svakodnevnom napornom radu — sve to zajedno dovelo je do toga da Spaski u Rejkjavik stigne ni u najboljem raspoloženju, ni optimalno pripremljen. Ipak, uvjerenje da će meč biti praznik za čitav šahovski svijet, i da će on upisati istorijsku pobjedu, ostalo je nepoljuljano. „Zaista je želio da uđe u istoriju“, kaže Bejlin, „iako to poriče. Pitao sam ga desetak puta, i uvijek bi mi odgovorio: ‘Šta ti time hoćeš da kažeš?’ Ali uvjeren sam da je upravo to i želio.“

Spaski je, na kraju, i postigao ono što je htio — njegovo ime zauvijek će ostati povezano s jednim od najznačajnijih šahovskih događaja svih vremena, koji se odigrao u maloj ostrvskoj zemlji usred sjevernog Atlantika.

-Nastaviće se-