Bobi Fišer ide u rat (41.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

41.nastavak

Čak i u posljednjim godinama života, već oslijepio, slabijeg sluha, kada više nije izlazio iz stana, Baturinski je, prisjećajući se takvog odnosa Spaskog, osjećao gnjev i ogorčenost. Kao sovjetski građanin, očajnički je želio pobjedu Spaskog. Odrastao u Staljinovoj eri, teško je razumio slobodni duh Spaskog, koji je smatrao da, kad govori svjetski šampion, šahovski svijet treba da ga sluša. Na ličnom i političkom planu takav raskid bio je neizbježan; neki su sumnjali da je Spaski namjerno izmislio priču s punomoćjem, stvarajući povod za konfrontaciju i na kraju uklonivši Batursnskog iz procesa pripreme meča.

Spaski je obavijestio vlasti o svojoj nespremnosti da Baturinski bude njegov predstavnik u FIDE tokom pregovora o uslovima meča. Ivonin je pokušavao da ga razuvjeri. Strogo govoreći, objašnjavao je, Baturinski je bio u pravu što nije potpisao punomoć. Ali Spaski je ostajao pri svome. Tačku je stavio sam Baturinski: „Rekao sam Ivoninu da odbijam da idem. On je odgovorio: pasoš i svi dokumenti su već spremni. Ponovio sam da to nije važno: ako čovjek koji bi trebalo da mi vjeruje to povjerenje uskraćuje, ja ne idem.“

Svađa je, bez sumnje, uzdrmala Spaskog, potkopavši mu snagu. Pregovorima su se počeli baviti Geler, koji se razumio u šah, i zamjenica šefa međunarodnog odsjeka Sportskog komiteta Aleksandra Ivuškina, u čiji posao je spadalo uspostavljanje odnosa s međunarodnim sportskim federacijama. Odlično je govorila engleski, imala veliko iskustvo u radu s drugim federacijama i poznavala stav Sportskog komiteta. Ipak, s pravne tačke gledišta, tim nije bio dovoljno potkovan.

Raskid Spaskog s Baturinskim uticao je na upravljanje mečom. Raskid s dugogodišnjim trenerom Bondarevskim — uticao je na pripremu za njega.

Saradnja Bondarevskog i Spaskog počela je 1961. godine, kad su se karijera budućeg šampiona i njegov lični život suočili s ozbiljnim teškoćama. Zanimljivo je da je i njegov drugi brak bio na ivici raspada u vrijeme raskida s Bondarevskim. Osvajanje titule od strane Spaskog promijenio je odnos i s trenerom i sa ženom. Bondarevski je iznenada postao trener svjetskog šampiona. A ni Larisa se nije udala za svjetsku zvijezdu. Žalila se da je, kad je Spaski postao šampion, počeo da upravlja svim aspektima života, savjetujući je čak i kako da kuva supu.

Znaci budućih komplikacija pojavljivali su se već nekoliko godina. Prema autobiografskom eseju Spaskog u Velikoj strategiji, tokom drugog meča s Petrosjanom (1969) posvađali su se oko uslova stanovanja koje je organizovao Bondarevski (po mišljenju Spaskog, kuća je bila suviše daleko od grada). Ipak, na kraju su se pomirili. Spaski je poštovao Bondarevskog i bio mu zahvalan što ga je trener prihvatao takvog kakav jeste. Prisjećajući se početka odnosa s Bondarevskim, svojim trećim i posljednjim trenerom, Spaski kaže: „Znao je kako da me motiviše i natjera da radim. U tome je bila njegova tajna.“

Tako je govorio o svom treneru 2002. godine. Trideset godina ranije sve je bilo drugačije. Ujutro 2. februara 1972. Bondarevski je rekao Ivoninu da on i Spaski više ne mogu da rade zajedno i da bi trebalo mirno da se raziđu. Objasnio je da je među njima nestalo međusobnog razumijevanja, pa zajednički rad više ne daje rezultate. Otkako je Spaski postao šampion, praktično više ne sluša ničije savjete. Bondarevski je bio nezadovoljan nivoom rada šahiste. Prije nego što se sastao s Ivoninom, posjetio je Baturinskog. Baturinski se tog razgovora prisjećao ovako: „‘Viktore Davidoviču, ja odlazim.’ — ‘Kako možete da napustite posao tri-četiri mjeseca prije početka meča? Vi ste glavni trener i time dovodite Spaskog u vrlo težak položaj.’ — ‘S njim je nemoguće raditi, prosto nemoguće! Dajem otkaz. Ne slijedi moja uputstva, bavi se nekim potpuno nebitnim stvarima. Do meča je ostalo tako malo vremena, a on ne može da se skoncentriše.’“

Nikolaj Krogius pravi razliku između Spaskog koji je težio tituli svjetskog šampiona i Spaskog koji ju je već osvojio: „Prije toga (na primjer, tokom priprema za meč s Petrosjanom 1969. godine) Boris je mogao u početku da se ne složi s nekim predlogom, ali bi zatim, razmislivši o njemu, često (obično sutradan) priznao da u njemu ima smisla. Bondarevski i ja smo se šalili da Spaski prolazi kroz dvije faze: prvo odbijanje, pa onda prihvatanje. Ali sada, kad kaže ‘ne’, Boris tvrdoglavo brani svoju poziciju — često bez ikakvog osnova.“

Neki smatraju da je Bondarevski izdao tim jer se plašio da njegov štićenik ide pravo ka porazu i nije želio da svoje ime poveže s neuspjehom.

Isto se objašnjenje može primijeniti i na ostavku predsjednika Šahovske federacije SSSR-a Dmitrija Postnikova, bivšeg zamjenika ministra sporta i prijatelja Bondarevskog. Na mjesto Postnikova došao je njegov zamjenik Jurij Averbah — niko drugi, prema riječima Averbaha, nije želio da rizikuje. Averbah kaže da je od trenutka kada je Bondarevski otišao, kod njega zavladao pesimizam u vezi s izgledima Spaskog. Samo je snaga ličnosti Bondarevskog mogla natjerati Spaskog da konačno počne ozbiljno da radi. Da, Spaski je radio, „ali, da tako kažem, u laganom stilu“.

Međutim, u priči o svađi sa Bondarevskim, Spaskog podržava mnogo ljudi. Prema riječima Evgenija Bebčuka, Bondarevski je bio prilično nezgodan čovjek: „On je bio izvanredan trener, najbolji od svih, ali njegova grubost bila je prosto nepodnošljiva. U početku, kad je tek postao trener Spaskog, njemu je bilo potrebno njegovo iskustvo, bez obzira na karakter. Ali kada je Spaski dostigao vrhunac svoje karijere i Bondarevski ga grdio — a grdio ga je stalno — Spaski to više nije mogao da podnese.“

-Nastaviće se-