
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
40.nastavak
Mnoga od ovih pitanja već su bila pokretana u Sportskom komitetu, iako su zahtjevi Spaskog, prema kojima svi učesnici u pripremama moraju potpisati izjavu o neotkrivanju informacija, a mjesto održavanja meča biće određeno od strane njega lično, bili novina. Posljednje je posebno zabrinulo Komitet: oni su željeli da se Spaski fokusira na šah, a da sve ostalo prepusti njima.
Jedan red Demičeva bio je dovoljan. Njegova želja da bude u toku sa dešavanjima podigla je ulog za Sportski komitet. U sovjetskom tumačenju to je zvučalo ovako: „Partija smatra ovaj meč ideološki važnim“, ili, drugim riječima, „Otvorite četvore oči!“ Kako se izrazio Spaski, uspio je „preskočiti Pavlovu glavu“.
Nakon što je primio plan, Sportski komitet je postao — ili je, makar, sebe tako vidio — neuobičajeno uslužan prema Spaskom, čak i kada je postalo jasno da im on ne vjeruje. Na primjer, Komitet je želio da pošalje u Rejkjavik ekipu koju bi činili novinar, ljekar i prevodilac. Spaski je insistirao da umjesto njih ide velemajstor Isaak Boleslavski, a ne profesionalni šahovski novinar; odbio je usluge ljekara i prevodioca, objašnjavajući Ivoninu: „Nama ne treba prevodilac, sve možemo sami. To je pitanje povjerenja.“ U prevodu (naravno, Ivonin je sve razumio): iz ugla Spaskog, prevodilac bi mogao biti oficir KGB-a, zadužen da ih nadgleda. Komitet je bio primoran da odobri ekipu i organizuje izdavanje pasoša. U izvještaju Ivonina o razgovoru, rečenica Spaskog bila je označena sa tri uzvičnika.
Ravnoteža moći pomjerila se na stranu šampiona. Princip „glava dole“ postao je za Sportski komitet pravilo. „Zašto rizikovati?“ — razmišljao je Bejlin. „Pavlov nije idiot. Sad za sve odgovaraju Demičev i Spaski. Odlično, neka oni i snose odgovornost.“
Danas Spaski tvrdi da nije dobio tim koji je želio, i da su mu odbili prevodioca i kuvara po njegovom izboru; 1978. godine, žali se on, tim Karpova imao je četrdeset ljudi. Spaski je prilično sa nipodaštavanjem govorio o sastavu sa kojim je tada radio: „Krogius nije bio nešto dobar psiholog… U Rejkjaviku je bio od male pomoći. Nej — teniser, ali šahista onako. Jedini Geler mi je pomagao.“ Ipak, istina je bila u tome da je Komitet svim silama pokušavao da ubijedi Spaskog u potrebu za drugim pomoćnicima. Mali tim koji je otputovao u Island sastavio je sam šampion.
4 januara 1972. godine, u tajnom pismu Demičevu, u kojem se govorilo o svim aspektima priprema Spaskog, uključujući i režim ishrane, Pavlov je pokušavao da ubijedi CK da je sve pod kontrolom.
Za pažljivu medicinsku kontrolu, organizaciju pravilne ishrane i izradu preporuka za brzo obnavljanje radne sposobnosti nakon velikih mentalnih i nervno-psiholoških opterećenja angažovani su naučni radnici i specijalisti Akademije medicinskih nauka SSSR-a i Sveuslovnog naučno-istraživačkog instituta fizičke kulture. Zajedno sa Ministarstvom trgovine RSFSR-a rješava se pitanje izdvajanja fonda visokokaloričnih proizvoda.
U narednim mjesecima, kada se porodica svjetskog šampiona napokon preselila u elitni diplomatski kvart, uselivši se u tek renovirani luksuzni četvorosobni stan u Ulici Vesnina, Spaski je sa svojom ekipom prelazio s jedne na drugu daču: boravili su u Krasnoj Pahri, trideset pet kilometara od Moskve (gdje je živio za vrijeme meča za titulu protiv Petrosjana), u Arhizu na Sjevernom Kavkazu, u Sočiju na Crnom moru i, na kraju, u Ozjorima blizu Moskve. U Ozjorima su se smjestili u sanatorijumu, gdje je nakon rata živio njemački feldmaršal Fridrih fon Paulus. Sportski komitet je motrio na uslove i pogodnosti, oprezno pokušavajući da otkrije koliko ozbiljno Spaski zaista radi.
Na nesreću, u raju stvorenom za Spaskog, bilo je prilično mnogo zmija.
Do vremena dolaska u Rejkjavik, Spaski je osjećao napetost zbog raskida s dva ključna čovjeka tokom pripremnog perioda: jedan od njih bio je direktor Centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski, a drugi lični trener Igor Bondarevski. Posvađao se i s Botvinikom; svađa je bila dovoljno ozbiljna da je Botvinik odbio da potpiše peticiju za podršku nedeljniku Šahmatnaja Moskva, koji su planirali da zatvore — jednostavno zato što je ispod nje bilo potpisano ime Spaskog.
Posljedice raskida s Batursinskim bile su posebno ozbiljne. Spaski je odgurnuo od sebe osobu koja je nosila direktnu odgovornost za šah i šahiste, koja je vodila pregovore s Amerikanicima i FIDE o mjestu održavanja meča i koja je mogla biti vrlo efikasan lider tima na Islandu. Direktni razlog svađe djeluje banalno. Spaski je želio da posudi svom prijatelju auto. Za to mu je bila potrebna ispravno ovjerena punomoć (ova praksa i dalje postoji u Rusiji). Krajem novembra 1971. godine, Spaski je napisao punomoć i zamolio Baturinskog da stavi pečat Centralnog šahovskog kluba i ovjeri je svojim potpisom. Baturinski je odbio, objasnivši Spaskom da on na to nema pravo (zapravo mu se činilo da je dokument neispravno sastavljen i da bi bilo bolje da Spaski ponese to svom pravniku). Šampion je to shvatio kao ličnu uvredu i dao do znanja da više ne vjeruje Baturinskom. Od tog trenutka, Baturinski je bio isključen iz procesa pripreme.
-Nastaviće se-