21. jun 2025.
Prije tri mjeseca kralj skandala Niemann dobio je poziv od glavnog organizatora Grand Slam Toura da učestvuje u pariškoj etapi Freestyle Chess. Odugovlačio je do posljednjeg trenutka, izazvavši otvoreno negodovanje Büttnera, i na kraju se nije pojavio na startu. A sada je pobijedio u kvalifikacijama za narednu etapu serije. Treba li ga očekivati u Las Vegasu?
Niemann je izuzetna figura u šahovskom svijetu. Momku je tek što je napunio 22 godine – baš onoliko koliko treba da se u SAD-u snosi puna krivična odgovornost – a već je uspio okupiti toliku količinu netrpeljivosti oko sebe, da se šahovski svijet danas jasno dijeli na one koji ga otvoreno podržavaju, želeći da što prije sruši tu famoznu „šahovsku mafiju“ (za informaciju: ne FIDE), i na one koji ga iskreno mrze. Gotovo svaki svoj istup ili akciju Hans pokušava uklopiti u neki, samo njemu poznat niz – borbu s nevidljivim, ali moćnim neprijateljem koju vodi gotovo od samog početka karijere.
Sa strane, sve to pomalo podsjeća na Fischera, koji je takođe bio sklon teorijama zavjere – samo što su protiv američkog šahovskog genija tada spletkarili bezdušni „Sovjeti“ koji su željeli zadržati dominaciju. Ali… kad se udubite u dramu, odmah postaje jasno da priči Niemanna, u poređenju s 11. svjetskim prvakom, nedostaje jedan, ali ključni element. Jer dok je Bobby s pravom mogao govoriti o sebi kao o direktnoj prijetnji sovjetskim šahistima – osvajajući gotovo sve turnire kod kuće i predstavljajući ozbiljnu konkurenciju najjačim igračima iz SSSR-a – Hans se, nažalost, ne može pohvaliti tako izraženim kvalitetima. Da, on je nesumnjivo vrlo jak velemajstor koji stalno radi na sebi, ali njegov uspon (čak i uz podršku Kramnika) zasad nikome ne oduzima dah, a njegove perspektive (čak i u poređenju s mlađim Indijcima) ne djeluju baš blistavo. Mjesto u top 10 i, ako mu se sve poklopi, možda jednom meč za krunu – ali da izigrava mesiju? Rano je. Preciznije – već je kasno. Moraš biti Gukesh, da bi sa 16 „raznio“ olimpijadu, a s 18 postao svjetski prvak.
Hans odgovara: sve bi bilo isto, i još bolje, samo da mu nisu podmetali!
Glavno pitanje – ko mu je, zapravo, smetao? Američka šahovska federacija? Zlonamjerni Chess.com? Lično Magnus Carlsen? A drugo ključno pitanje – zašto? Kome bi smetao „pravednik“ Niemann kao šahovski princ?!
Odgovora nema. Stiče se utisak da je Niemann, shvativši da ne može konkurisati u onom najvažnijem – u rezultatima – svjesno izabrao medijsku strategiju koja bi ga, bez obzira na sportski ishod, zadržala u centru pažnje… Ako pobijedi – „genije“, „nasljednik Fischera“, „najbolji mladi šahista i nada Amerike“. Ako izgubi – „žrtva zavjere“ ili „prevaren od strane neprijatelja“. A svaka nova zavjera samo dolijeva ulje na vatru njegove popularnosti – bila ona skandalozna ili iskrena, svejedno.
Ako slušate njegova javna obraćanja, intervjue, video-snimke – ispred vas je pravi šarmer i veoma simpatičan momak kojem „ne daju da se izrazi“. Ali čim saznate kakvo mu je ponašanje prema kolegama i organizatorima – kosa se digne od logičkih rupa, tvrdoglavosti i gomile predrasuda ovog još vrlo mladog čovjeka. Nesvjesno stvara sliku izgnanika, a onda se čudi zašto ga niko ne voli?!
Priča s njegovim tihim odbijanjem da ode u Pariz na Freestyle Chess Grand Slam Tour – prava je klasika.
U čemu je bila suština, posebna pikantnost? U tome što je Büttner, želeći da pokaže ko je glavni među „frestajlerima“, dijelom u inat Carlsenu (koji nikad nije krio stav o Niemannu), pozvao Hansa kao organizatorsku kvotu na turnir s nagradnim fondom od 650.000 dolara. U fazonu: „Nemoj se praviti nedodirljivim, kod nas je ozbiljna stvar, i za medijsku pažnju ne škodi pozvati glavnog negativca.“ Magnus je samo slegnuo ramenima – neka bude. Nakon finala Speed Chessa u istom tom Parizu, gdje ga je pregazio, nije imao razloga da ga se plaši, pogotovo jer se radilo o Fischerovom šahu.
Svi su već trljali ruke: a šta ako Hans baš tu iznenadi Magnusa? Ali dogodilo se nešto drugo – i to možda još glasnije. Ili – apsurdnije. Niemann je jednostavno nestao! Doslovno: nije se javljao ni tehničkom timu, ni samom Büttneru… Šta se zapravo desilo, ostalo je misterija (iskreno, nikog to posebno nije ni zanimalo!). Kako je napisao Jan-Henrik u ogorčenom postu – svejedno mu je, makar bio i u afganistanskom zarobljeništvu, odrasli i normalni ljudi se tako ne ponašaju.
Kao razlog nepojavljivanja Amerikanca (jer to se i ne može nazvati odbijanjem), navodilo se da su u Parizu, prema navodima Freestyle Chess tima, trebale biti primijenjene neke posebne mjere protiv varanja, koje bi mogle otkriti eventualne skrivene metode komunikacije Niemanna s elektronskim pomagačima – što mu, naravno, nije bilo u planu. Pored toga, u njegov mozak mogla je pasti misao da je poziv u Pariz zapravo tajna operacija s ciljem da ga razotkriju i unište pred očima javnosti, potvrde sumnje Carlsena iz one čuvene, tri godine stare epizode u St. Louisu. Hans je, navodno, genijalno predvidio i osujetio zavjeru, i zahvaljujući tome ostao „čist pred zakonom i savješću“.
A to što je njegovo sumnjivo povlačenje dodatno otežalo poziciju u očima onih koji ga smatraju varalicom – njega to nije previše brinulo. Niemann je kao ribica: iskoči iz vode, „resetuje se“ – i nastavi po starom.
Samo nedjelju dana kasnije, posve opušteno je učestvovao u Grenke Freestyle Chess turniru u Karlsrueu – gdje je morao razgovarati sa Büttnerom i ekipom. Ovaj nije krio zbunjenost zbog njegovog ponašanja i želio je „zadovoljenje“. Kako se našalio Grischuk, posmatrajući situaciju sa strane – na koga biste se kladili da su tada izašli na ring? Partner Carlsena nije komentarisao taj okršaj.
Moglo se čak pomisliti da je taj konflikt dodatno raspalio ambicije Niemanna. Odmah nakon toga, uslijedio je revanš meč protiv Dubova, koji je tražio da se Hans testira na detektoru laži; potom niz novih mečeva; otvorio je sopstvenu platformu i počeo je agresivno promovisati… Počeo je neprekidno igrati online, dijeleći pobjede s Carlsenom utorkom na Chess.com, a sada – pobjedom u kvalifikacijama za Vegas.
Koliko je Niemann zapravo jak u Fischerovom šahu? U Karlsrueu je bio 34. s 6 poena iz 9 partija, a na najnovijoj rang-listi „frestajlera“ ima 2722 rejting poena, što ga stavlja na visoko 15. mjesto (dok Carlsen ima 2909). Osvojio je jedan od „Fischerovih petaka“ na Chess.comu, i iako nije dominantan, definitivno je konkurentan.
Kvalifikacije za 4. etapu Grand Slam Toura to su i dokazale. Preskočivši švajcarski dio zbog rejtinga, ušao je direktno u plej-of, gdje je redom savladao Svannea – 2:0, Ding Lirena – 1,5:0,5, Yu Yangyija – 3:1, a u finalu Lazavika – 2,5:2,5 (ukupna pobjeda zahvaljujući remiju crnim figurama u odlučujućoj „armagedon“ partiji).
Niemann je pokazao hrabrost, odlučnost i stabilnost. Dovoljno je reći da je polufinale protiv Yu počeo porazom, zatim izjednačio „po narudžbi“, pa razbio Kineza u blitzu. A i s Bjelorusom u finalu morao je da se sabere nakon što je Denis preuzeo inicijativu. Hans je izdržao – i mirno uzeo kartu za Grand Slam Tour.
Glavno pitanje koje lebdi: da li je sve to bio samo još jedan pucanj u prazno? Da li je dokazao da zaslužuje meč sa najboljima – a ipak neće igrati?! Treba pitati Büttnera – da li planira, kao pred Pariz, opet da objavi da je potrošio koji milion na „idealan sistem borbe protiv varanja“? Ako tada Niemann opet izbjegne da igra, nema više šta da se priča. A ako ne – mogli bismo vidjeti nešto zaista posebno. „Povratak izgubljenog sina“, recimo – pogotovo ako osvoji visoko mjesto u Vegasu, a još bolje – ako podmetne nogu Carlsenu, ili ga, u idealnom slučaju – pobijedi!
Turnir počinje 15. jula, a „kontrolna tačka“ da se vidi da li je Niemann stvarno „s nama“ jeste 2–3 dana ranije, kada će Büttner obaviti pregled učesnika. Budućnost Hansa ponovo je u njegovim rukama. Hoće li ponovo prokockati šansu?
Tekst: Evgenij Atarov
Foto: Chess.com