
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
37.nastavak
Sa političke tačke gledišta, ima još dosta da se doda. Pavlov je tada izgubio svoje pozicije. Tvrdokorni staljinista koji je dostigao najviše partijske vrhove kao šef Komsomola, bio je profesionalni propagandista i govornik, vješt i oštar u obračunu s onima koje su on i vlast smatrali „neprijateljima države“. Pavlov je bio poznat po svom eksplozivnom temperamentu, iako, kako priča Ivonin, „bič mu nije bio glavno oružje“. Sredinom šezdesetih podržao je beskompromisnog Aleksandra Šelepina, koji je bezuspješno pokušao da ospori Brežnjevljevo vođstvo. Šelepin je zatim isključen iz partijskog sekretarijata i završio u tami sindikalnog pokreta. Pavlov je pao zajedno sa svojim zaštitnikom, i kada je 1968. prihvatio ponudu koju nije mogao odbiti — da preuzme rukovođenje Sportskim komitetom — to je značajno umanjilo njegov uticaj i autoritet. Kao prvi sekretar CK VLKSM bio je punopravni član CK Partije; kao predsjednik Sportskog komiteta bio je samo kandidat za člana, bez prava glasa. Ipak, na toj funkciji je mnogo postigao i postao odličan rukovodilac.
Kada su Spaski i Bondarevski stigli u Ivoninovu kancelariju, centralno pitanje bila je ličnost pretendenta na titulu. Spaski i Bondarevski su smatrali da je najvjerovatniji finalista Fišer. Tačna procjena budućeg izazivača bila je izuzetno važna za Spaskog. Šahisti ne mogu efikasno trenirati u vakuumu; njihove pripreme su usmjerene ka konkretnom protivniku.
Iako je ciklus svjetskog prvenstva tek počinjao, pripreme Spaskog bile su već usmjerene na borbu protiv Amerikanca. Ivonin je održao čitav niz sastanaka sa stručnjacima radi procjene Fišerovih šahovskih kvaliteta. Ton tih razgovora bio je pun poštovanja, gotovo s dozom strahopoštovanja. Fišerova tehnika bila je izvanredna. Vodio je računa o svojoj fizičkoj spremi. Zagonetnost njegove ličnosti raspravljala se sa znatiželjom i razumijevanjem. Prisjetili su se i stare uvrede zbog Fišerove izjave da sovjetski šahisti igraju nepošteno i da prodaju poene jedni drugima. Da li je Fišer bio genije, ludak — ili oboje? Ista pitanja su se pokrenula i na martovskom sastanku u Sportskom komitetu kod Sergeja Pavlova.
Navike političkog borca teško su nestajale. Ubrzo nakon tog sastanka, u časopisu „64“ pojavljuje se članak pod naslovom „Subjektivno o Fišeru“. Sastavljen od 1400 zajedljivih riječi koje ocrnjuju Fišera, tekst je napisao novinar Anatolij Golubev pod Pavlovljevim nadzorom. Evo jednog tipičnog odlomka: „Teško djetinjstvo u velikoj je mjeri odredilo i njegovo mjesto u šahovskom svijetu, kao i njegovo potpuno neznanje u većini oblasti društvenog života, bez kojih je savremeni kulturni čovjek nezamisliv. Uostalom, mnoge njegove ‘ekstravagancije’ potiču upravo odavde — iz mješavine neznanja i poludjetinjaste ozlojeđenosti.“
Takav je bio stil ministra, ali ostali članovi Komiteta su taj teški napad ocijenili kao sramotnu grešku. Na kraju krajeva, savršeno su znali da je Fišer izuzetan igrač. Velemajstori su s nepovjerenjem gledali na političke novinare, jer oni ništa nisu razumjeli o šahu. Mihail Bejlin, načelnik šahovskog odjeljenja od 1967. do 1971. godine, prisjeća se: „Mnogi u šahovskom svijetu su simpatisali Fišera: kad gledate njegovu igru, postaje vam svejedno da li je išao u školu ili nije.“
Sportskomitet je odlučio da se od tada u sovjetskim šahovskim časopisima smiju objavljivati samo ozbiljni i objektivni tekstovi o Fišeru kao šahisti; lični napadi su bili zabranjeni. Toga su se pridržavali čak i pred licem provokativnih ispada Amerikanca, kao što je bilo tokom meča s Larsenom, kad se hvalio da će razbiti svakog Rusa koji mu sjedne preko puta. Pavlov je bio prinuđen da se uzdrži od oštrog odgovora na takve izjave.
Ipak, čak i tekstovi koji su priznavali visok nivo Fišerove igre podsjećali su sovjetske čitaoce na njegove manje pohvalne osobine. On je duboko uvrijedio sovjetske zvaničnike. Bez sumnje, to neprijateljstvo je bilo izazvano ukorijenjenim uvjerenjem u nadmoć sovjetskih šahista. U jednoj tajnoj bilješci upućenoj CK KPSS, Sergej Pavlov se ljutito, iako ne sasvim pravedno, žalio: „Fišeru se pruža velika moralna i materijalna podrška — za te svrhe Šahovska federacija SAD je od raznih organizacija dobila oko 200 hiljada dolara. U štampi, na radiju i televiziji organizuju se Fišerova gostovanja, u kojima on daje izjave da će 1972. postati svjetski šampion i uvredljivo se izražava o sovjetskim šahistima.“
Uzoran primjer spoja pohvale i osude bila je i analiza međunarodnog majstora Vasilija Panova. Upoređujući Fišera i Spaskog, autor je istakao: „Oba igrača su vrsni majstori suptilnih manevara i kombinacionih napada, obojica znaju kako da izvuku maksimum iz najmanje pozicione prednosti, obojica posjeduju izvanrednu tehniku završnice… Stvaralaštvo Spaskog i Fišera predstavlja vrhunac šahovskih dostignuća druge polovine dvadesetog vijeka.” A onda je odmah prešao na drugu stranu Fišerovog karaktera, citirajući samog Amerikanca: „Šah mi donosi sreću i novac… Pratim šta se dešava s mojim parama. Želim da imam luksuznu vilu i skupa kola…” Panov djeluje šokirano: „Američke mecene izdašno plaćaju za Fišerova pojavljivanja, ne mareći previše za šah. Ali oni znaju što znači uspjeh! Za njih se ljudi dijele na pobjednike i poražene. I samo uspjeh sve opravdava!”
Procjena Fišera kao čovjeka i igrača postala je prioritet. U junu, već nakon poraza od Fišera, Tajmanov i kažnjeni vođa delegacije Aleksandar Kotov govorili su na sastanku Šahovske federacije SSSR-a. Ono što kod Fišera odmah upada u oči, rekli su, jeste njegovo „demonsko djelovanje na protivnika”. Uvjerenje sovjetskih velemajstora da je Fišer igrač turnira, a ne mečeva, pokazalo se netačnim. Kotov i Tajmanov su kritikovali sebe što su potcijenili Amerikanca. Zapanjila ih je njegova navika da uči šah čak i za vrijeme ručka.
-Nastaviće se-