
(58. nastavak)
Botvinik je koristio inostrana putovanja da nabavi kućanske pogodnosti za svoju daču. To je uključivalo opremu za centralno grijanje, uređaj za ubrizgavanje goriva i dasku za peglanje, na kojoj je sam peglao.
Prvi izazivač
Dok je Botvinik bio zaokupljen svojim naučnim radom i ljetnikovcem, „tri godine su prošle neprimjetno“, kako je rekao. FIDE je 1950. godine održala svoj prvi turnir kandidata u Budimpešti, uz malo intrige. Fine, Reshevsky i Euwe nisu bili dostupni iz raznih razloga, pa je broj igrača bio neparan, 11. Da bi broj bio paran, FIDE je željela dodati Petra Trifunovića iz Jugoslavije. Ali Staljin je bio u sukobu s jugoslavenskim vođom maršalom Titom.

Botvinik sa svojom ćerkom Olgom i suprugom Gayane u dači koju je izgradio u Nikolinoj Gori, blizu Moskve.
Tako su Sovjeti „žrtvovali“ Igora Bondarevskog, koji je bio jedan od 11 igrača, prema Averbahu. Objavljeno je da je Bondarevski previše bolestan da bi otišao u Budimpeštu. To je smanjilo broj na 10, pa nije bilo potrebe za Trifunovićem. Bondarevski je prisustvovao kasnijim kolima kao gledalac. „Rekli su da si smrtno bolestan,“ rekao mu je Miguel Najdorf. „Ali izgledaš zdrav kao bik.“ Bondarevski je odgovorio s „iskrivljenim osmijehom,“ rekao je Averbah.
Budimpešta 1950. bila je najsvjetliji trenutak Isaaka Jefremoviča Boleslavskog. Nakon očigledno unaprijed dogovorenog remija sa svojim prijateljem Bronštajnom, vodio je ispred Bronštajna za jedan poen, sa dva preostala kola. Ali Boris Vajnštajn, prijatelj Boleslavskog, ponovo se pojavio kao pomoćnik Bronštajna. Na njegov prijedlog, Boleslavski je pristao na brze remije u posljednja dva kola. To je dalo Bronštajnu priliku da ga dostigne, što je i uradio.
„Boleslavski je bio vrlo dobar šahista, ali nije bio borac, i zbog toga nije imao baš dobre rezultate protiv Botvinika,“ objasnio je Averbah. „Boleslavski se bojao da nema mnogo šansi za pobjedu protiv Botvinika.“ Kada je turnir završio diobom prvog mjesta između Bronštajna i Boleslavskog, oni i Vajnštajn su se nadali da će FIDE zamijeniti meč tročlanim turnirom. „Ali su pogrešno procijenili,“ rekao je Averbah. Naređeno je odigravanje dodatnog meča. Bronštajn ga je dobio i time završio meteorski dvogodišnji uspon, kvalifikujući se za pravo da izazove Botvinika 1951. godine.
Anti – Botvinik
Svaki od Botvinikovih izazivača za svjetsko prvenstvo bio je izrazito različit od njega. Otac Davida Ionoviča Bronštajna bio je povrijeđen bojnim otrovom dok je služio u carskoj vojsci tokom Prvog svjetskog rata i pridružio se Ukrajinskoj komunističkoj partiji 1919. godine. Postao je upravnik mlina, ali je, kao i otac Ratmira Holmova, postao žrtva čistki.Uhapšen je na Staru godinu 1937. godine i osuđen na sedam godina u Gulagu, kada je David imao 11 godina.
Davidova majka, koja je radila na noćnoj smjeni, brinula se kako njen sin provodi vrijeme bez prisustva roditelja. Ali, on je otkrio šah i Pionirski dom, gdje je mogao igrati satima. „I spokojna sam: moj sin neće pasti pod loš uticaj i odrasli će u dostojnog građanina SSSR-a,“ rekla je.
Na početku, Bronštajn je bio šahovski romantik, igrajući Evansov i Kraljev gambit, „sve školske varijante italijanske škole“, kako je rekao. Njegova omiljena figura bio je lovac, a obožavao je kombinacije. Priznao je da je imao „žudnju za avanturom. Neprekidno. Uvijek sam posezao za komplikovanim, neistraženim pozicijama u kojima je svaki potez ‘šah i mat.’ Živim da doživim osjećaj da sam blizu šahovske propasti i da pronađem način spasa“, rekao je. Bio je anti-Botvinik. Kao „sin neprijatelja naroda“, Bronštajn nije mogao upisati univerzitet da studira matematiku, što je bio njegov cilj. Ali sudbina mu je također podarila kratkovidnost. To ga je spasilo od regrutacije za Drugi svjetski rat. Ostatak svog života smatrao je darom „jer je prema logici događaja trebao biti ubijen u ratu“, rekla je TatjanaBoleslavskaja, ćerka Boleslavskog. Dodala je da nikada nije pokušao da otkloni svoju reputaciju „egzcentrika, originala, čovjeka koji nije sa ovog svijeta. U zemlji u kojoj je živio, bilo je bolje biti viđen kao ekscentrik nego biti sumnjičen kao jeretik.“
Nakon što je Vajnštajn doveo Bronštajna u Moskvu, dozvolio mu je da živi nekoliko godina u njegovom domu. Na samom kraju rata, Bronštajnov otac je pušten iz zatvora, iscrpljen i bolestan. Bronštajn je uspio podmititi lokalnog šef policije sa 100 funti brašna kako bi dobio unutrašnju kartu koja nije identifikovala njegovog oca kao bivšeg političkog zatvorenika, prema riječima Boleslavskaje. Njegovom ocu je i dalje bio zabranjen boravak u glavnom gradu, ali je David pronašao mjesto za svoje roditelje da žive izvan Moskve. Otac je tajno prisustvovao meču za svjetskog šampiona 1951. godine, obično sjedeći u jednom od redova najbližih sceni na mjestu održavanja, u Koncertnoj dvorani Čajkovski. Bronštajn se kasnije prisjećao da je tokom partija viđao Viktora Abakumova, šefa naslednika NKVD-a, MGD-a, kako sjedi u loži. „David je rekao da je to stalno imao na umu dok je igrao,“ rekla je Boleslavskaja. (Botvinik je rekao da je „zli genije“ Vajnštajn rekao Bronštajnu da lažno tvrdi da je izgubio odlučujuću 23. partiju jer je mislio na svog oca.)
Prije meča za svjetskog šampiona, Botvinik je igrao trening partije sa Ragozinom na Nikolini Gori, dok je Bronštajn igrao sa Kholmovom. Botvinik je također istraživao Bronštajnov stil igre. Zamolio je Apollonova za odobrenje da pogleda strane šahovske časopise. (Strana literatura, pa čak i šahovski časopisi, bili su rutinski ograničeni na bazi „potrebe za znanjem“). „Kako ste se pripremali za turnire ranije? Studirali ste literaturu?“ upitao je sumnjičavo. „Naravno,“ odgovorio je Botvinik. „Zašto onda ne možete ponovo da je proučite?“ bio je odgovor odbijanja. „Ostao sam bez riječi od zaprepaštenja. Takva mudra misao nikada mi nije pala na pamet,“ napisao je Botvinik sarkastično. Zaključio je da su Apollonov i Bronštajn, budući članovi istog sportskog društva, Dinamo (kao i mnogi od elitnih članova tajne policije), bili u savezu protiv njega. „Pa sam nabavio časopise bez njegove pomoći,“ napisao je.
-Nastaviće se-