
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
36.nastavak
GLAVA 8
NEPRIJATNOSTI U RAJU
Ne samo da sam ja bio u prazničnom raspoloženju, već i moji drugovi…
Boris Spaski pred polazak za Rejkjavik
Dana 19. juna 1972. godine, predsjednik Komiteta za fizičku kulturu i sport pri Savjetu ministara SSSR, skraćeno ministar sporta, Sergej Pavlov, priredio je oproštajni prijem u čast Borisa Spaskog i njegovog tima, koji su se spremali za put u Rejkjavik. Pridružili su im se i njegov zamjenik Viktor Ivonin, kao i Viktor Baturinski. Spaski i Pavlov održali su kratke govore.
Nije bilo radosnih pozdrava za nasmijanu vojsku koja ide u rat, nije bilo raznobojnih zastava ni porodica koje mašu. Atmosfera je djelovala napeto, prožeta duhom već vođenih bitaka i poljuljanih pozicija. Spaski je rekao da tim od srca zahvaljuje Sportskom komitetu na odličnoj organizaciji. Bio je malo smršao i izgledao je mlađe. Spomenuo je pomoć velemajstora Boleslavskog i istakao da je odigrao pripremnu partiju s Anatolijem Karpovom. Zatim je potvrdio svoju odluku da u Rejkjavik ne vodi šefa delegacije, ljekara, kuvara i prevodioca: „Takvi ljudi moraju biti kompatibilni sa ekipom.“ Demantovao je i glasine koje su kružile šahovskim krugovima o njegovoj nedovoljnoj pripremljenosti. Meč, predviđao je, biće pravi šahovski praznik.
U odgovoru, Pavlov je ukazao na istorijski karakter predstojećeg događaja. Usprkos svim teškoćama tokom pregovora, sovjetski zahtjevi u vezi sa mečom bili su ispunjeni. Prisutnima u sali bilo je jasno da pod „teškoćama“ predsjednik ne podrazumijeva samo Amerikance ili FIDE, već i samog svjetskog šampiona. Zatim je Pavlov upozorio ekipu. Važno je pokazati čvrstinu. Na svaku „grubost“ prema njima treba odgovoriti na odgovarajući način. Pavlov je pokušao sve to upakovati u šalu, ali bilo je očigledno da misli upravo ono što govori, a primjedba je sadržavala i prikriveni ukor. Riječ „grubijan“ već se pominjala u napadu na Fišerovu ličnost u nedjeljniku „64“ — članak o njemu naručio je upravo Pavlov. Savjetovao je ekipi da ne nasjedaju na Fišerovu zagonetnost, aludirajući na opšteprihvaćeno mišljenje da je američki velemajstor obdaren izuzetnom, nevjerovatnom snagom. Zatim je poželio Spaskom pobjedu, svi su podigli čaše, i prijem je bio završen.
Na šta je tačno Pavlov aludirao? Kakve su to „teškoće“ izazvali Spaski i njegov tim? Na Zapadu se o sovjetskoj šahovskoj mašineriji znalo vrlo malo, osim da je izuzetno uspješna; preovladavao je imidž besprijekorne efikasnosti kulturnog i političkog sistema, koji nije trpio nikakvo neslaganje niti unutrašnje sukobe. Međutim, stvarnost je, barem u procesu priprema za Rejkjavik, bila potpuno suprotna.
Počevši od proljeća 1971. godine, još prije nego što je Amerikanac pobijedio Tajmanova u prvom od kandidatskih mečeva, Boris Spaski i šahovske vlasti započeli su pripreme za duel sa Fišerom. Obično je za treninge velemajstora bila zadužena Šahovska federacija SSSR-a, ali zahvaljujući svom statusu svjetskog šampiona, Spaski je preskočio tu stepenicu administrativne hijerarhije, dogovarajući planove direktno sa rukovodstvom Sportskog komiteta. Prvi značajan sastanak održan je 1. marta 1971. godine, kada su se Spaski i njegov trener, velemajstor Igor Bondarevski, sastali sa zamjenikom ministra sporta Viktorom Ivoninom kako bi razgovarali o programu šampiona za narednu godinu. Taj program obuhvatao je njegove lične treninge, dužnosti koje je imao kao svjetski šampion, obuku članova sindikalnog šahovskog kluba, učešće u mečevima i međunarodnim turnirima, društvene obaveze, kao i vrijeme za odmor i oporavak. Po svojoj funkciji, svjetski šampion je bio vođa sovjetskih šahista.
Viktor Ivonin je centralna figura naše priče. Njegove redovne bilješke sa sastanaka i razgovora predstavljaju jedinstven izvor informacija o onome što se događalo na sovjetskoj strani tokom priprema za meč za titulu svjetskog prvaka. Ministar Sergej Pavlov lično je bio zadužen za spremnost sovjetske reprezentacije za Olimpijadu u Minhenu, pa je Ivonin postao glavno kontrolno lice predstojećeg susreta sa Fišerom.
Nizak, pronicljiv, komunikativan i pun energije u svojih sedamdeset godina, Ivonin je spadao među one koji su imali sreće da prežive. Njegov put započeo je na lenjingradskoj elektrani, gdje je, sa četrnaest godina, tokom blokade radio kao tokar. Kasnije je postao partijski aktivista i započeo uspon koji ga je, kroz sve političke turbulencije, doveo do prostrane kancelarije direktora „Ruskih lutrija“. Karijeru je prvo gradio u komsomolskoj organizaciji, zatim se našao u Sportskom komitetu, a 1962. godine prešao je u odjeljenje za sport Centralnog komiteta KPSS (sport je izuzetno volio). Godine 1968, kada je Pavlov preuzeo funkciju predsjednika Sportskog komiteta, zamolio je Ivonina da mu bude zamjenik: dobro su se poznavali još iz vremena rada u Komsomolu i CK. Ivonin govori s poštovanjem o Pavlovu, iako je neko vrijeme oklijevao da prihvati poziciju jer nije bilo lako sarađivati s njim. Ipak, na kraju su zajedno radili četrnaest godina.

Zamjenik ministra sporta Viktor Ivonin. Pokušava da dobije Spaskog?
-Nastaviće se-