
56.nastavak
Ali turnir još nije bio završen. Kada se Botvinik peti i posljednji put suočio s Reševskim, napravio je mudar izbor otvaranja.
Svjetsko prvenstvo, Moskva 1948
Botvinik – Samuel Reševski
C49 Partija četiri skakača
1-0
Smislov je ipak uspio završiti na drugom mjestu. Posljednjeg dana Botvinik je teško izgubio od Keresa, što je izazvalo sumnje da je Keres mogao igrati ovako i ranije – da mu je bilo dozvoljeno. Međutim, Reuben Fine je nagovijestio da je jedina sumnjiva partija između Botvinika i Keresa bila upravo ta posljednja, jer je omogućila Keresu da izjednači rezultat s Reševskim i podijeli treće mjesto. Tokom partije, Botvinik je dva puta ponudio remi, a Keres je na drugu ponudu oba puta odbio, drugi put prilično oštro. „Možda to s moje strane i nije bilo previše otmjeno,“ rekao je mnogo godina kasnije.
Pitanje Keresa
Da li je Keres bio prisiljen? To pitanje se postavlja već decenijama. Odgovor, između ostalih, njegove supruge i njegovog povjerljivog prijatelja Valtera Heuera, glasi – ne. Međutim, holandski novinar Maks Pam dao je kredibilitet ovoj tvrdnji kada je 1991. godine u jednom holandskom časopisu objavio intervju s Botvinikom.
Botvinik je tada rekao da se, kada se turnir premjestio u Moskvu, „dogodilo nešto neprijatno. Na veoma visokom nivou predloženo je da ostali sovjetski igrači namjerno izgube protiv mene.“ Zatim je naglasio: „To je lično Staljin predložio.“ Međutim, dodao je i sljedeće: „Naravno da sam odbio! To je bila intriga protiv mene, da me ponizi. Smiješan prijedlog, napravljen samo da bi se umanjila vrijednost budućeg svjetskog šampiona.“ Botvinik je možda precijenio Staljinovu uključenost u šah u prošlosti. Ali Smislov je vjerovao da je „veliki vođa“ imao udjela u ovoj intrigi.
Smislov se prisjećao da je Botvinik bio ljut zbog „nepovjerenja u njegovu šahovsku snagu“ i da se usudio ignorisati Staljina na završetku turnira.
„Mihail Moisejevič bio je toliko uzrujan zbog Vožda da je čak ‘zaboravio’ uputiti uobičajene pozdrave u njegovu čast na ceremoniji zatvaranja,“ rekao je.
„A vlasti su ‘zaboravile’ da ga nagrade Ordenom Lenjina, koji je Botvinik dobio tek 10 godina kasnije, istovremeno sa mnom.“ Smislov je dodao da Botvinik nije trebao nikakvu pomoć da pobijedi na turniru jer je „igrao toliko moćno i samouvjereno“.
Ipak, teoretičari zavjere su u intervjuu za Pam vidjeli ono što su smatrali ključnim dokazom. Međutim, do trenutka kada je navodno iznesen predlog Staljina, Keres je već dva puta teško izgubio od Botvinika. Zapravo je igrao nešto bolje u svojim dvjema porazima nakon navodnog prisiljavanja.
Kada je 1990. godine Bent Larsen upitan zašto Keres nije uspio ostvariti svoje ambicije za svjetskog prvaka, odgovorio je: „Keres i ja smo jednom raspravljali o ovom pitanju, ali samo nakratko. Rekao je da je, kada je Talj remizirao izgubljenu poziciju protiv Smislova na Turniru kandidata 1959. godine, znao da mu sudbina nije naklonjena. ‘Protiv takve sreće ne možeš se boriti,’ rekao je. Ipak, ne mislim da je Keres bio materijal za svjetskog prvaka – dakle, logičan kandidat za krunu.“
Tri godine neprimijećen
Botvinik nije igrao ozbiljan šah gotovo tri godine. To je izazvalo izvještaje da je doživio nervni slom. Ali, činilo se da je Gajane bila ta koja je doživjela emocionalni šok. Botvinikov jedini komentar, u knjizi Postizanje cilja, bio je: „Moja žena je oboljela nakon meča-turnira 1948. godine, nije mogla preći preko stresa i napetosti koji je proživjela.“ Botvinik je nastavio pripreme za svoju doktorsku disertaciju. „U Sovjetskom Savezu to znači mnogo“, napisao je Gligorić. „Ne samo da je reputacija, već i plata i honorari, zakonski utvrđeni, mnogo veći.“
Botvinikove partije su i dalje bile objavljivane u sovjetskim časopisima, ali njegov izostanak sa takmičenja primijetili su njegovi rivali. David Bronštajn se kasnije prisjetio kako je, kada je Bobby Fischer odustao od šaha nakon svoje pobjede u svjetskom prvenstvu 1972. godine, Botvinik bez stida rekao: „Kakvog mi to šampiona imamo? Dvije godine nije odigrao nijednu partiju.“ Bronštajn je dodao: „Bilo je smiješno.“
Bronštajnovo neprijateljstvo prema Botviniku bilo je i dalje očigledno 2003. godine kada je sugerisao da se njegov rival skrivao iza svojih dviju profesija. „Botvinik je volio naglašavati da nije igrač, on je naučnik, ozbiljno proučava elektroenergetiku i uopšte nije za šah – morao je braniti svoju disertaciju.“ Ali, kako je Bronštajn rekao, u 1950-im godinama pomenuo je šampiona jednom „starijem profesoru elektroinženjeringa“, koji je reagirao ljutito: „Nemoj mi spominjati to ime!“ „I razumio sam o čemu se radi. Među naučnicima, Botvinik se ponosio kao veliki šahista, a među šahistima se ponosio kao veliki naučnik“, rekao je Bronštajn. Dodao je da nije siguran da je Botvinik zaista bio veliki stručnjak u svom polju. Njegovi komentari, koji su se pojavili u časopisu 64, izazvali su odgovor u tom istom časopisu tri mjeseca kasnije, pod naslovom „Botvinik: Bio je veliki naučnik“.
Yu. Shakarian, član Akademije elektro-tehničkih nauka, rekao je da je radio s Botvinikom od 1957. godine u Svesaveznom naučnom istraživačkom Institutut za električnu energiju i da može posvjedočiti o njegovim naučnim doprinosima. U 1950-im godinama postojali su problemi u prenosu energije sa hidroelektrana na Volgi. Botvinik je riješio taj problem, a njegovo rješenje, „Snažno regulisanje“, usvojeno je široko „u SSSR-u, a kasnije i u čitavom svijetu“, rekao je.
-Nastaviće se-