
50.nastavak
Romanov je rekao Ždanovu koliko je ovo povoljno za SSSR. Postoje dokumentovani dokazi da je ova poruka stigla do najviših nivoa vlasti. Euwe je tražio dozvolu da poseti SSSR kako bi razgovarao o svjetskoj tituli, dodao je Romanov. Staljin je kasnije potpisao dokument označen „Strogo povjerljivo“, u kojem je odlučeno 5. septembra da se Euwe-u dozvoli ulazak u zemlju.
Ali sada je FIDE stupila na scenu. Botvinik, Fajn, Reševski i drugi su od kraja rata naznačili da ne vide ulogu međunarodne federacije u svjetskom šampionatu. Međutim, u julu, na FIDE kongresu u Winterthuru, u Švajcarskoj, predsednik FIDE-a Aleksandar Rueb predložio je turnir za šampionsku titulu 1947. godine, pod okriljem federacije, sa Euweom, Reševskim, Fajnom, Botvinikom, Keresom i Smislovom. Drugim riječima, bila je to ista ideja kao američki plan, ali sa Keresom i Smyslovom kao dva dodatna Sovjeta. FIDE je takođe sugerisala da, ako pobjednici prvih velikih posleratnih turnira—koji će biti održani u Groningen-u, Holandija, počevši od 13. avgusta, i u Pragu u oktobru—ne budu među šest odabranih šampionskih nosilaca, oni će igrati meč za pravo da budu sedmi pozvani.
Ovo je bio način na koji je FIDE pokušala da pronađe validnog kandidata za šampiona pored onih koji su stekli svoja imena pre rata. Međutim, malo pažnje je posvećeno dvojici bivših kandidata. Jedan od njih bio je Salo Flohr, koji je mogao da iznese isti argument za titulu kao i Botvinik. I on je bio zakazan da igra meč sa Aljehinom. A ako je Euwe pozvan zato što je bivši svetski šampion, zar dvostruki izazivač Jefim Bogoljubov nije zaslužio neko priznanje?
Međutim, iz sovjetskog ugla, Flohr-ovi osrednji nastupi na turnirima u SSSR-u oduzeli su mu njegov status. Učešće Bogoljubova bilo je nezamislivo jer je on prije dvije decenije odustao od sovjetskog državljanstva. Kada je FIDE dodijelila titulu međunarodnog velemajstora 1950. Godine za 27 igrača, Bogoljubov nije bio na spisku. Bio je tamo Fritz Sämisch. Slava Ragozin. Čak i Jacques Mieses. Ali ne i Bogoljubov.
U svakom slučaju, Botvinik, Ganochka i njihova četvorogodišnja kćerka putovali su na turnir u Groningen sa četiri druga sovjetska pozvana igrača—Smislovom, Boleslavskim, Kotovom i Flohrom—zajedno sa šefom delegacije, beloruskim majstorom Gavrilom Veresovim. Delegacija je bila smještena u hotelu Frigge, a uspjeli su da dopune svoju oskudnu hranu bonovima iz Sovjetske ambasade. To je omogućilo Ganochki da sprema obroke.
Iako je FIDE imala ambiciozan plan, Botvinik je došao u Groningen sa uvjerenjem da će, ako Euwe pobijedi na turniru, Holanđanin preuzeti šampionsku titulu uz podršku Zapada. Botvinik je pokazao da je nameravao da to spriječi pobijedivši u svojih prvih pet partija.
Erik Lundin–Botvinik,
Groningen 1946
0-1
Ova pobjeda pomogla je Botviniku da preuzme vodeću poziciju, a slijedio ga je Euwe. Imao je sreće. Na primjer, bio je izgubljen nakon 24 poteza protiv Alberica O’Kellyja, ali je uspio pobijediti.
Ganočka je opet pokazala svoju neprocjenjivu vrijednost kao kuvarica i čuvar vrata: kada je njen muž odložio partiju, ona je sjedila ispred vrata njihovih hotelskih soba kako bi se pobrinula da ga nitko ne smeta. Njena „domaća“ analiza pokazala se neprocjenjivom kada je prekinuo topovsku završnicu protiv Euwea u desetom kolu. Ta pozicija je bila vrlo slična onoj u kojoj je Emanuel Lasker pobijedio Akibu Rubinštajna u Sankt Peterburgu 1914. Ako bi Euwe pobijedio, kao što je to učinio Lasker, gotovo bi sigurno bio imenovan svjetskim prvakom, smatrao je Botvinik.
„Brzo sam otrčao do hotela Frigge. Moja je žena pripremila obrok, ali ja sam ga odmah odbio,“ prisjetio se. Završnica je izgledala izgubljeno sve dok nije shvatio da obe strane imaju po jednog više pješaka nego u partiji Lasker–Rubinštajn. To mu je omogućilo da ponudi izmjenu topova i pređe u pješačku završnicu koja bi, kako je shvatio, bila remi. Da bi izveo svoj spas u partiji, morao je odigrati ulogu osuđenog gubitnika, „s pognutom glavom“, kako je to rekao. Ovo je bio novi aspekt Botvinika. Vidio je Kapablanku i druge kako koriste svoje amaterske glumačke vještine u kritičnim trenucima partije. U Groningenu je Botvinik započeo svoju glumačku karijeru, glumeći očaj. „Euwe me je potapšao po ramenu u pokroviteljskom, suosjećajnom gestu. Kao odgovor, klimnuo sam glavom u znak tuge, kao da sam govorio da shvatam što se događa,“ napisao je. To je pripremilo Euwea za iznenađujući Botvinikov potez. Kada je Euwe zaronio u razmišljanje, Botvinik je namignuo Veresovu. Nekoliko poteza kasnije, dogovoren je remi. To je dočekano zapanjenom tišinom od više od 2.000 gledalaca u sali za igru, napisao je.
-Nastaviće se-