
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
28.nastavak
Govoreći o sposobnostima koje su potrebne šahisti, o stalnom mentalnom naporu izazvanom partijama koje se nižu jedna za drugom, ne treba da čudi što, po riječima Džordža Štajnera, „ta koncentracija rađa patološke simptome, nervnu napetost i bijeg od stvarnosti“.
Ipak, prema slici napola ludog šahovskog šampiona treba pristupiti oprezno. Za ogromnu većinu velemajstora šahovsko majstorstvo ide ruku pod ruku sa normalnim društvenim i emocionalnim životom. Način života Spaskog bio je razumljiv kako šahistima, tako i svima ostalima: porodica, hobiji i strasti, prijateljstva i neprijateljstva. Ipak, postoje veliki igrači čije se ponašanje može smatrati ekscentričnim, na ivici apsurda – i to ne može proći nezapaženo. Neki šampioni živjeli su na granici između genijalnosti i ludila, a neki su je i prešli.
Prije Fišera, Sjedinjene Američke Države imale su samo jednog igrača koji je mogao da postane najbolji na svijetu – Pola Morfija, rođenog vijek ranije u bogatoj porodici iz Nju Orleansa. On je bio omiljeni Fišerov igrač, za kojeg je rekao: „Po preciznosti igre Morfi je prevazilazio sve šahiste koji su ikada živjeli.“ Kao mladić, Morfi je pobijedio sve najjače šahiste SAD-a, a 1858. otputovao je u Evropu u potrazi za novim protivnicima. I tamo je pobijedio svakoga ko je prihvatio izazov. Kao i u slučaju Fišera, koji je često pravio poređenja sa njim, Morfijeva igra oduševljavala je naciju i izazivala žive rasprave u štampi. Njegovo ime je korišćeno za prodaju raznih proizvoda, poput cigara i šešira. Iako se bavio gotovo isključivo šahom, Morfi je s prezirom odbacivao svaku pomisao da mu je to profesija – smatrao je da je mnogo časnije živjeti od nasljedstva. Takođe, osjećao je odbojnost prema šahovskoj „sceni“. Nije imao ni trideset godina kada je upao u stanje paranoje i depresije, postavši samotnjak. Povremeno su ga viđali kako luta ulicama Nju Orleansa, mrmljajući nešto na francuskom. Sa četrdeset sedam godina pronađen je mrtav u kadi, okružen ženskim cipelama.
Prvi zvanični svjetski šampion, rodom iz Praga, Vilhelm Štajnic, koji je uspijevao da živi od prihoda sa šahovskih turnira, pred kraj života bio je ubijeđen da može pobijediti Boga, čak i ako Gospod napravi prvi potez. Akiba Rubinštajn, Poljak, jedan od najistaknutijih igrača s početka dvadesetog vijeka, bio je uvjeren da drugi šahisti pokušavaju da ga otruju; živio je u ustanovi za mentalno oboljele, gdje je uveče pomjerao figure na džepnom šahu. U istom tom desetljeću, meksički majstor Karlos Tore skinuo je svu odjeću tokom vožnje njujorškim autobusom; njegov nervni slom možda je imao veze s prekidom ljubavne veze. Od tog trenutka, razum mu se nikada nije vratio. Da li je za to odgovoran šah? Međunarodni majstor Bil Hartston, inače psiholog, kaže: „Šah ne dovodi ljude do ludila — šah omogućava ludima da ostanu prisebni.“ Jasno je da su Morfi i još nekoliko igrača izuzeci, ali šta je s Fišerom? Njegov kasniji život daje odgovor na to pitanje.
Psihologija šahista je bogat pašnjak na kom se mogu hraniti brojni psihoanalitičari. Posebno frojdovci vole da raspravljaju o tome kakvi nesvjesni mehanizmi upravljaju prosječnim šahistom. Ernest Džons, Frojdov učenik i biograf, napisao je 1930. godine članak pod nazivom „Problem Pola Morfija“. Fokusirao se na relativnu nemoć centralne figure — kralja — i došao do iznenađujućeg zaključka: šah „istovremeno ukazuje na antagonizam u odnosu oca i sina“. Velemajstor Roiben Fajn, psihoanalitičar i autor knjige o meču Fišer – Spaski, takođe se bavio figurom kralja i seksualnim podtekstom šahovske igre. Fajn zaključuje: „Šah je borba između dva muškarca u kojoj je snažno prisutan ego. Na neki način, u pitanju su konflikti povezani s agresijom i narcizmom.“

Nemilosrdni boljševički: 1961. godine Mihail Botvinik (lijevo) po treći put osvaja titulu svjetskog šampiona, ovoga puta pobijedivši Mihaila Talja.
Fajn je koristio svoje psihoanalitičke alate i za analizu samog Fišera. Posebnu važnost pridaje Fišerovoj izjavi da bi volio „provesti ostatak života u kući izgrađenoj u obliku topa“. Prema Fajnu, nemoguće je ne primijetiti libidinalne podtekstove izražene u toj želji. Psihoanalitička perspektiva daje „tipično dvostruko simboličko značenje: to je, pored seksualnog simbola, zamak u kojem može, poput drevnih kraljeva, živjeti uronjen u grandiozne fantazije, ograđen od spoljnjeg svijeta“.
Frojdovski pogled u suštini je nedokaziv, pa samim tim, iz ugla većine filozofa, i nenaučan. Jasno je da ga je, u ovako ekstravagantnoj formi, teško uzeti za ozbiljno. Posmatranje velikih šahista pokazuje da se oni međusobno razlikuju jednako kao i svi drugi ljudi: među njima ima i pijanica i ženskaroša, srećno oženjenih i samotnjaka, onih s poslovnim instinktom i onih „s neba pali“, vjernika i ateista, demokrata i konzervativaca, plemenitih i podlih. Ipak, pored svog intelektualnog sjaja, u kulminacionim trenucima borbe svi oni dijele jedno zajedničko svojstvo — izuzetnu čvrstinu karaktera.
(Nastaviće se)