Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (49.nastavak)

49.nastavak

Botvinik je konačno dobio odobrenje da pošalje zvaničan izazov Aljehinu i to je uradio 4. februara 1946. godine, preko gospodina Džordža Tomasa i predsjednika Britanske šahovske federacije, Džoba Najtingejla Derbišira. Botvinik je poznavao Tomasa iz njihovih turnirskih partija i proveo je dan na Derbiširovom seoskom imanju prije turnira u Hastingsu 1934/35.

Pismo je glasilo:
„Žalim što nam rat nije omogućio meč 1939. godine. Ponovo vas izazivam na meč za titulu svjetskog šampiona. Ako se slažete, čekam vaš odgovor, u kojem vas molim da iznesete svoje mišljenje o datumima i mjestu održavanja meča.“

Britanska šahovska federacija (BCF) ponudila je da bude domaćin meča, što je, kako je Botvinik rekao, bilo „sasvim razumljivo, s obzirom na to da je nagradni fond garantovao Sovjetski Savez.“ Britanci su predložili da se meč održi u Notingemu u avgustu 1946. godine, kada bi predsjednik BCF-a, Derbišir, proslavio svoj 80. rođendan.

Sada kada je znao da će se meč održati, Botvinik je želio više vremena za pripremu. Pokušao je da pomjeri datum na februar 1947. Takođe je vlastima poslao spisak svega što bi mu bilo potrebno da pobijedi Aljehina. Njegove liste želja uključivale su čak i stavke poput „donjeg veša i dječje odjeće“ za njegovu porodicu, bolnički smještaj za njegovu bolesnu majku i povećanu količinu kavijara od 1,5 kilograma. Dodao je i da mu je potrebno šest pomoćnika, među kojima su bili Rohlin, Ragozin i Goldberg.

Stvari su se brzo odvijale. Dana 23. marta 1946. godine, Britanska šahovska federacija (BCF) finalizovala je planove za meč i poslala Aljehinu telegram sa zvaničnim predlogom.

Sledećeg dana, u nedjelju, Botvinik je bio domaćin čajanke za prijatelje kada je primio telefonski poziv. Glas s druge strane linije rekao je: „Ovdje Podtserob. Strašne vijesti. Alehin je iznenada preminuo prije tri sata.“

Boris Podtserob, Botvinikov prijatelj, očigledno je imao veze s najvišim sovjetskim vlastima. Na primjer, prisustvovao je ključnim konferencijama u Jalti, Potsdamu i Teheranu kao visoki pomoćnik Molotova. Ipak, čini se neobičnim da bi upravo on tako brzo saznao za Aljehinovu smrt.

Sumnje oko smrti Aljehina u njegovoj hotelskoj sobi u Estorilu, Portugal, i dalje su prisutne.

Da li su ga ubili agenti NKVD-a? Da li ga je konobar otrovao?

Kasnije je Botvinik sugerisao da Aljehin nije umro u hotelskoj sobi od srčanog udara ili gušenja komadom mesa, kako su navodili mediji, već „na ulici.“

Pijanista Dmitrij Paperno istražio je temu u članku „Kako je umro Aljehin“, objavljenom u Šahmatnom vesniku 1992. godine, nakon što je proveo dvije nedjelje u Estorilu. On je primijetio da se srčani udar ne pominje u Aljehinovom smrtovnici, ali da je kao uzrok smrti navedeno gušenje mesom. Međutim, poznata fotografija Aljehinovog lica nakon smrti nije pokazivala nikakve znakove gušenja.

„O okolnostima njegove smrti ostalo je mnogo nejasnoća,“ zaključio je Botvinik 1991. godine.

Prema Groningen-u

Svetski šampionski meč za koji se Botvinik borio osam godina, završio je zajedno sa Aljehinom. Međutim, pokušaji da se popuni praznina u šampionskoj tituli brzo su se pojavili. Jedan od njih otkriven je vlastima 1. juna 1946. godine, kada je Nikolaj Romanov poslao pismo Andreu Ždanovu, jednom od tri ili četiri najmoćnija ljudi u SSSR-u.

Romanov je obavestio Ždanova da su Amerikanci ponudili da plate sve troškove za turnir od 20-partija za svjetskog šampiona 1947. godine. Turnir bi se održao u Los Anđelesu i učestvovalo bi šest igrača—Fajn, Reševski, Botvinik, Eue i „dva druga Sovjeta“, koja bi, pretpostavljalo se, bila izabrana od strane vlasti u Moskvi.

-Nastaviće se-