
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
27.nastavak
Stvaralačka mašta je neophodna kako za veliku partiju šaha, tako i za veliku muziku. Spaskog su upoređivali sa Mocartom; slično Mocartovoj muzici, njegov šah je bio blistava, najsuptilnija kombinacija forme i maštovitosti. Bio je ponosan što su ga nazivali „šahovskim Puškinom“, objasnivši jednom jugoslovenskom novinaru: „Vjerovatno je to zbog mog elegantnog i harmoničnog stila.“ Muzičari često znaju da budu dobri šahisti, i obrnuto, dok se matematičari ističu i u šahu i u muzici. U svojim jednačinama matematičari pronalaze onu istu estetsku ljepotu koju šahisti vide u svojim kombinacijama. Maks Eve je studirao matematiku, zakon u vektorskoj teoriji nosi ime njemačkog svjetskog šampiona Emanuela Laskera, a Mark Tajmanov je bio virtuozni koncertni pijanista.
Sjaj Fišerove igre bio je u njenoj čistoći i jednostavnosti; da su njegovi potezi bile note, njihova muzika ne bi zapanjila publiku, ne bi očarala samog izvođača duhovitošću ili rafiniranošću, ne bi potresla ljepotom — iako je u njima, bez sumnje, bilo njihove sopstvene ljepote. Oni su izrastali iz logike igre i dubokog, iako neobjašnjivog, osjećaja za harmoniju koji je Fišeru bio svojstven.
Fragment „Šahovske novele” Stefana Cvajga oslikava jedinstvenost šaha, a istovremeno povlači paralele s muzikom i matematikom.
Njena jednostavna pravila može naučiti svako dijete, u njoj se okušava svaki amater, a opet se u njenim uvijek tijesnim kvadratima rađaju sasvim posebni ljudi, neuporedivi majstori – ljudi obdareni isključivo sposobnostima šahista. To su posebni geniji, kojima maštovitost, upornost i vještina preciznosti nisu ništa manje svojstveni nego matematičarima, pjesnicima i kompozitorima – samo u drugačijoj kombinaciji i s drugačijom usmjerenošću.
Jedan od umjetnika koji su veličali estetske kvalitete šaha bio je Marsel Dišan, pokretačka snaga dadaista. Postao je poznat 1917. godine kada je na izložbi predstavio pisoar pod nazivom „Fontana“. Tako je izrazio prezir prema buržoaskoj umjetnosti i bio je pionir među onima koji su svakodnevne predmete uzdigli na nivo umjetničkih djela. Ipak, već tada je Dišanovim životom zavladao šah, koji je na kraju doveo i do raspada njegovog braka. Tokom medenog mjeseca analizirao je šahovske probleme sve dok jedne večeri ljutita supruga nije zalijepila figure za tablu. Kasnije je napustio umjetnost zbog igre, nastupajući za Francusku na šahovskim olimpijadama, što mu je omogućilo da upozna ne samo svijet umjetnika, već i svijet šaha. „Zahvaljujući bliskim kontaktima s umjetnicima i šahistima, došao sam do zaključka da, iako umjetnici nisu uvijek šahisti, svi šahisti jesu umjetnici.“
Kreativan pristup je neophodan, ali nije jedini uslov za visoka dostignuća. Isto kao što profesionalni muzičar mora stalno da vježba, tako i profesionalni šahista mora neprekidno da uči. Mora da bude u toku s najnovijim otkrićima u otvaranjima. Mora da proučava partije svojih kolega, da širi fond primjera u sopstvenom umu, poboljšava nivo rasuđivanja i produbljuje razumijevanje različitih tipova pozicija. Potrebno je stalno se takmičiti kako bi se ostalo u borbenoj formi.
Pored umjetničke vizije, neophodna osobina šahiste jeste i pamćenje, a svi igrači svjetskog nivoa pokazuju jedinstvenu sposobnost da pamte partije. Apsolutno pamćenje Fišera zapanjivalo je čak i njegove kolege profesionalce. Ipak, pamćenje šahiste je posebne vrste. Tokom Drugog svjetskog rata, holandski šahovski majstor i psiholog Adrijan de Grot napravio je pravi proboj u razumijevanju svijesti šahiste. Sproveo je seriju eksperimenata u kojima je prikazivao različite šahovske pozicije velikom broju igrača — od stručnjaka do početnika. Pozicije su bile vidljive samo nekoliko sekundi, nakon čega su ispitanici prilazili tabli i pokušavali da reprodukuju ono što su vidjeli. Ta sposobnost zavisila je od snage igre. Maks Eve, koji je učestvovao u testiranju, sve figure je postavio potpuno tačno.
De Grot je pokazivao tipične šahovske pozicije — one koje nastaju u normalnoj partiji. Kasnije je proširio eksperiment i sproveo iste testove s figurama postavljenim nasumično. Rezultati su bili intrigantni: u tom slučaju stručnjaci se nijesu snalazili ništa bolje od početnika! Stručnjak je prepoznavao samo standardne šablone figura. Na primjer, nakon male rokade, bijeli ima nekoliko figura na određenim poljima (kralj na g1, top na f1 i pješaci na f2, g2 i h2). Šahisti gotovo nije potrebno vrijeme da zapamti poznat raspored figura. Takve grupe slične su fonemima u jeziku i predstavljaju osnovne građevne blokove igre. Najbolji šahovski majstori mogu trenutno da raspoznaju hiljade takvih grupa.
Neki ljudi imaju talenat za učenje jezika, dok su drugi nadareni za prepoznavanje i pamćenje šema; ta sposobnost se poboljšava s iskustvom i, moguće, čak fizički proširuje odgovarajući dio mozga. Otkriveno je da se nešto slično dešava kod taksista, koji moraju da zapamte raspored svih londonskih ulica kako bi dobili licencu.
Sposobnost da se pamte pozicije dovodi do zadivljujućih javnih podviga, poput onog koji je ostvario velemajstor Migel Najdorf. Najdorf je rođen u Poljskoj 1910. godine, a 1939, kada su njemački tenkovi prešli poljsku granicu, nalazio se u Buenos Ajresu na šahovskoj olimpijadi. Ostao je u Argentini i tokom rata održao seansu igre naslijepo na četrdeset tabli. „Naslijepo” je termin iz šahovskog žargona; u stvarnosti, Najdorf je sjedio okrenut leđima protivnicima, a potezi su mu se saopštavali naglas. Morao je da zapamti pozicije 1280 figura (u početnom rasporedu) na 2560 polja. Najdorf je odlučio da obori svjetski rekord u nadi da će njegova porodica, s kojom je izgubio svaki kontakt, pročitati o njegovom podvigu u novinama. Velemajstor je dobio ogromnu većinu partija, ali ostaje nepoznato da li je vijest stigla do njegovih bližnjih.
(Nastaviće se)