Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (48.nastavak)

48.nastavak

Vainštein je aludirao na Aljehinovo udvaranje nacističkim vođama, poput Hansa Franka, koji će biti obješeni u Nürnbergu zbog ratnih zločina. Vainštein je dodao da je provjerio sa Berijinim zamjenikom, general-potpukovnikom Stepanom Mamulovom. Mamulov mu je rekao da bi Aljehin bio uhapšen ako bi kročio na tlo SSSR-a. Bronštajn je rekao da je njegov mentor imao razlog da bude ljut na Botvinika zbog organizovanja napada na njega. Uostalom, kako je rekao, bio je to Vainštein—a ne Molotov ili Dmitrij Zhimerin, kako je tvrdio Botvinik—koji je osigurao Botviniku premještaj u Moskvu i pružio mu druge privilegije.

Nije jasno koliko su ostali prisutni razumjeli u vezi s Aljehinovim mečom. Očigledno nisu znali o Carlton dogovoru ili o Botvinikovim kontaktima s Molotovom. Širi svijet saznao je za Aljehinove intrige tek u jesen 1945. godine. Tada, u samoizgnanstvu u Portugalu, Aljehin je otkrio svoje pregovore sa Sovjetima u članku pod naslovom „Dva svjetska rata su me uništila“ u britanskom časopisu Chess.

Aljehin je odlučio otvoriti se u vezi sa time jer su mu šanse da nađe drugog protivnika brzo nestajale. Tokom rata nekoliko puta je najavio da će njegov sljedeći izazivač biti Reševski, Fine ili Keres. Međutim, posle rata, Fine i američki šahovski organizatori pozvali su na bojkot Aljehina. Keresova budućnost bila je neizvjesna.

Botvinik je sigurno izgledao kao njegov najbolji izlaz iz Portugala.

Post-Aljehin era

Sovjeti su ponovo odbijali timske mečeve s strancima i osudili “buržoasku” Olimpijadu, koju su Sjedinjene Američke Države pobijedile 1931., 1933., 1935. i 1937. godine. Međutim, oni su prihvatili dvokružni meč SAD–SSSR sa potezima koji su se slali putem radija od 1. do 4. septembra 1945. godine. To je bio nejednak meč. Botvinik je bio jedan od pet članova desetčlanog sovjetskog tima koji su pobijedili u obe svoje partije.

SAD–SSSR radijski meč 1945.
Botvinik–Arnold Denker
D13 Slavenska obrana

1-0

Sovjeti su pobijedili izvanrednim rezultatom 15½–4½. “Dobro obavljeno, dečki,” bile su Staljinove riječi koje su “neformalno” prenesene timu, rekao je Botvinik. Američki ambasador Averell Harriman “pozvao nas je na prijem i prikazao film ‘Casablanca’ s Paulom Robesonom,” dodao je u Analytical. Botvinikovi memoari pokazuju da je bio donekle upoznat s američkom pop kulturom, kao što je mogao plesati Charleston ili cijeniti filmove u kojima je glumila Deanna Durbin. Ali, pomislio je da je Dooley Wilson (iz pjesme „As Time Goes By“) Robeson.

Problem Aljehina

Otprilike dvije nedjelje posle radio meča, Botvinik je saznao da je pismo „potpisano od gotovo svih vodećih sovjetskih majstora“ poslano Staljinu, u kojem su podržavali meč s Aljehinom. Ovo je bila poznata propagandna tehnika, „kolektivno“ pismo kako bi se prikazala jedinstvenost. Samo su dvojica majstora odbila da potpišu, s obrazloženjem da Botvinik nije dovoljno jak. Nisu ih imenovali, ali su snažno sugerisali da su to bili Bronštajn i Boleslavski. („Zanimljiva slučajnost, obojica su bila bliski prijatelji Vainšteina.“) Nikolai Romanov, drugi sekretar Komsomola, koji je zamijenio Snegova kao čelnik Sportske komisije, i drugi takođe su se protivili.

A onda je postojao problem stranih majstora koji su željeli oduzeti Aljehinu njegovu titulu i popuniti prazninu u šampionatu turnirom. Botvinik je rekao da je to stavilo Sovjete u tešku poziciju. „Činilo bi se jednostavno: oduzeti Aljehinu titulu i putem takmičenja ponovno odrediti najjačeg igrača!“ Ali što ako se to dogodi, a nakon toga Aljehin može opovrgnuti optužbe koje su mu bile upućene tokom Drugog svjetskog rata? „Što onda? Ko će tada biti svjetski prvak?“ Osim toga, rekao je, „Aljehin u politici je pion, ali u šahu je veliki. Može li se priznati novi šampion ako ne pobijedi Aljehina?“ Ono što Botvinik nije rekao—i možda nije ni znao—je da je Aljehin bio u ozbiljnom fizičkom opadanju nakon godina alkoholizma i da bi izgubio od bilo kojeg od svojih mogućih izazivača.

Ipak, Aljehin, više od 2.400 milja udaljen od Moskve, pokušavao je popraviti svoj imidž. U januaru 1946. godine, British Chess Magazine objavio je njegovo pismo u kojem je negirao da je napisao članke za Pariser Zeitung i tvrdio da je igrao u okupiranoj Evropi jer mu je to bio “jedini način za opstanak.”

-Nastaviće se-