Bobi Fišer ide u rat (25.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

25.nastavak

Ovdje Bebečuk pravi zanimljivu vezu sa istorijom ruske kulture. Jurodivi (Božiji ljudi), bili su lutalice, nalik monasima; poštovali su ih zbog patnji koje su preuzimali u ime skromnosti i duboke vjere. Jurodivi su bili obdareni mističnom moći. Ali važno je to da je, slično dvorskoj ludi, jurodiv mogao s punim pravom da se smije vladarima, da razotkriva poroke i otvoreno iznosi istinu. I ako je neko od savremenika pokušavao da razumije Spaskog, ispoljavao je toleranciju prema njegovim „ekcentričnim i neobičnim ispadima“, nalik onoj prema jurodivima.

Trener Spaskog, Nikolaj Krogius, psiholog, kaže da su uvjerenja svjetskog šampiona bila posljedica njegovog složenog karaktera, od kojih je jedan aspekt bio otpor prema disciplini: „On je nezavisan umjetnik, vrlo neozbiljan čovjek, boemskog tipa. A budući da je tada bio svjetski šampion, smatrao je da svi moraju da ga slušaju i da to uzmu u obzir, iako, da budemo iskreni, njegovo mišljenje nije uvijek bilo utemeljeno i nije uvijek stavljalo tačku u razgovoru.“

Njegova samovolja nije samo zabavljala, već i šokirala. Spaski je bio riskantan, nepredvidiv tip — šaljivdžija. Velemajstor Jurij Averbah nevjerovatno je opisao kakav je pristup imao Spaski životu: „Spaski je bio glumac.“ Drugim riječima, želio je stalno da bude u centru pažnje. Averbah se sjeća kako je zajedno sa Spaskim otišao na sahranu Keresa: „Svi su se obukli u crno, a Spaski je došao u crvenom. To je bilo jako čudno, jer na ulicama je bilo stotine ljudi, i on je izuzetno odskakao od ostalih. Ne znam da li je on zanemario uobičajene formalnosti ili je to bio njegov način samoizražavanja. Takav egzibicionizam bio je veoma obeshrabrujući.“

Spaski je bio društven, volio je da bude u društvu. Neki od njegovih prijatelja i kolega tvrdili su da je, postavši šampion, odbacio svoju štedljivost u riječima. Želio je da bude duša društva, nastojao je da proširi svoj društveni krug. Pozivnica je bilo napretek. Poznao je mnogo fantastičnih priča i sjajno je radio parodije. Među njegovim žrtvama našli su se Batursinski i Averbah. Političare takođe nije štedio. Omiljeni lik mu je bio Brežnjev, a Spaski je čak smio da imitira (prilično prepoznatljivo) Lenjina.

Dakle, mišljenja njegovih šahovskih savremenika ne nude jednu jedinstvenu sliku svjetskog šampiona, slažu se samo u tome da je on bio izuzetan, nezavisan karakter. Sjećaju se Spaskog – umjetnika, Spaskog – avanturiste, Spaskog – šaljivdžije, Spaskog – glumca, Spaskog – nihiliste, Spaskog – slobodnog duha, Spaskog – veseljaka i Spaskog – antisovjeta. Čak i Spaskog – jurodiva.

Koga god da ga nazivamo, stiče se utisak da se vlasti nisu opirale njegovoj odlučnosti da bude samostalan, maksimalno nezavisan od režima. Zvanična reakcija na neposlušnog šampiona bila je osuda njegovog stava kao neprimjerenog i iritantnog, ali ozbiljno ga nisu shvatali.

Tako je bilo do trenutka kada je Fišer izazvao sovjetsku hegemoniju u šahu. Tada vlasti nisu mogle da ne primijete da Spaski tvrdoglavo odbija politički aspekt u ulozi svjetskog šampiona, kolebajući se između neprihvatanja njegovog stava prema politici i divljenja njegovoj nespornoj veličini kao šahiste.

GLAVA 6
ŽIVI ŠAH

Ja ne vjerujem u psihologiju. Ja vjerujem u dobre poteze.
Bobi Fišer

Nema ništa nenormalno u tome što postoje nenormalni šahisti. To je normalno.
Vladimir Nabokov

Kako razumjeti šta se dešava u svijesti svjetskih šahista kada oni satima, partiju za partijom, nedjelju za nedjeljom pomjeraju figure po šezdeset četiri polja šahovske table? Iscrpljujućoj borbi u Rejkjaviku prethodili su mjeseci mentalne i fizičke pripreme. Kakve resurse iskustva i intelekta, memorije i mašte, upornosti i hrabrosti zahtijeva meč?

U arhivama BBC-a čuva se jedinstveni zapis intervjua Aleksandra Aljehina, snimljenog 30-ih godina. Aljehin se sprema da brani svoju titulu u meču sa dr Maksom Eveom, jedinstvenim šahistom-amaterom koji je postao svjetski šampion (gotovo četiri decenije kasnije, već kao predsjednik FIDE, Eve će predsjedavati mečom Fišer — Spaski). Jasnim, savršeno postavljenim glasom, novinar pita da li Aljehin stvarno zna sve šahovske kombinacije? Visokim glasom sa jakim akcentom Aljehin odgovara: „Vjerujte mi, da biste saznali sve o šahu, ni čitav život ne bi bio dovoljan.“

Kao i Fišer, Aljehin je bio samotnjak i fanatik šaha. Živio je i disao samo za šah, volio je takmičenja, stalno je tražio mogućnosti za samousavršavanje, mogao je postati surov u onim rijetkim slučajevima kada bi doživio poraz. Njegovo poznavanje otvaranja bilo je nenadmašno. U vrijeme Aljehina priprema za otvaranje elitnog igrača trajala je do devetog ili desetog poteza, prije nego što bi igra krenula u nespecifičnom pravcu. Početkom 70-ih teorija je dostigla veće visine, pa je šahistima često bili poznato prvih 15 poteza. Sada, uz pomoć računarskih baza podataka s njihovim nevjerovatnim memorijskim bankama, šahovska elita može pretražiti virtualnu kartoteku koja se sastoji od nekoliko miliona partija, osiguravajući sebi 25, pa i više poteza. Tokom tog vremena oni će poznavati svaku poziciju nakon svakog poteza, koristeći informacije iz odigranih partija, objavljenih analiza ili vlastitih istraživanja. Međutim, na kraju, ogromne mogućnosti odvešće obojicu igrača na nepoznatu teritoriju. Ono što obična društvena igra stvara u neograničenom broju varijanti jeste pravo šahovsko čudo.

-Nastaviće se-