Bobi Fišer ide u rat (23.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

23.nastavak

Geniji na djelu: Spaski i Mihail Talj (desno), svjetski šampion 1960–61. godine.

Međutim, odsustvo partijske knjižice nije oslobađalo Spaskog političke odgovornosti, niti potrebe da pokazuje odgovarajuću političku svijest. Smatrajući sebe „politički nezavisnim“, živio je u zemlji u kojoj takva fraza nije imala nikakvog smisla. Još od početka njegove karijere, u krugovima dalekim od šaha govorilo se da je Spaski neko koga treba držati na oku zbog „političke nepouzdanosti“.

Jedan nepromišljeni komentar, kojeg je izgovorio tokom Svjetskog omladinskog prvenstva u Antverpenu 1955. godine, doveo je do istrage na nivou Sportskog komiteta. Bez ikakve zadnje namjere, Spaski je pitao vođu tima: „Da li je istina da je drug Lenjin imao sifilis?“ Spaski se prisjeća da su „oči birokrate opasno zasijale“. Zašto rizikovati postavljanjem takvog pitanja? „Lenjina su pretvorili u ikonu i bilo mi je strašno zanimljivo da saznam šta se zapravo desilo.“ Samo je zamjenik ministra sporta Dmitrij Postnikov spriječio da se ovaj slučaj iznese pred sastanak Komsomola, što bi, bez sumnje, negativno uticalo na budućnost Spaskog.

Od tada su među onima koji su pratili karijeru ambicioznog šahiste bili i oficiri lenjingradskog KGB-a. Brojni doušnici te organizacije sastavljali su detaljan dosije njegovih riječi i postupaka. Mnogi njegovi savremenici prepoznavali su njegov nezavisni duh. Godine 1960, kada su sletjeli u Argentinu na međunarodni turnir u Mar del Plati, velemajstor David Bronštajn rekao je Spaskom da moraju da se jave u ambasadu. Spaski je imao pametnijeg posla: „Davide Ionoviču, vi idite, a ja neću. Ja sam druga generacija, na mene se ta pravila ne odnose.“

Sredinom šezdesetih, interesovanje za Spaskog bilo je toliko da je Bondarevski insistirao da se preseli iz Lenjingrada u Moskvu. „KGB se previše interesuje za tebe“, objasnio mu je. U jednosobnom stanu koji je tresla tutnjava obližnjih vozova, četrdesetak kilometara od prijestonice, dvadesetsedmogodišnji Spaski se prvi put našao prepušten sam sebi.

Mladi igrač bio je u fokusu pažnje međunarodne šahovske zajednice, ali je nastavio da se ponaša jednako nezavisno. Godine 1970, dvije godine nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije na Čehoslovačku, u zapadnonjemačkom gradu Zigenu održavala se redovna šahovska olimpijada, i svjetski šampion Spaski se rukovao sa svim igračima iz čehoslovačkog tima. Čak i pored toga što su češke vlasti bile uvjerene u političku podobnost igrača koji su putovali na Zapad, gest Spaskog i dalje je smatran namjernim izrazom simpatije prema toj zemlji.

Zatim, u januaru 1971. godine, napravio je svoj čuveni i provokativni potez, odbivši da potpiše kolektivno pismo podrške crnoj američkoj komunistkinji Anđeli Dejvis, uhapšenoj u Sjedinjenim Državama. Smatrao je da se svjetsko prvenstvo ne smije koristiti u političke svrhe. Ovakav postupak nije mogao da prođe bez posljedica za šampiona. Vodeće ličnosti sovjetske nauke, sporta i umjetnosti stavile su svoje potpise na to pismo. Botvinik ga je potpisao lično i zamolio Spaskog da učini isto, ali je ovaj odbio. Šahovski funkcioner Mihail Bejlin gajio je topla osjećanja prema Spaskom: „Bio je drag, prijatan čovjek i većina ljudi ga je voljela. Mislim da su ga voljeli zbog njegovih ljudskih osobina, ali im se nije dopadao njegov odnos prema partijskim vrijednostima.“ Ipak, u ovom slučaju Bejlin nije odobravao njegov potez: „To pismo su potpisali razni lideri naše kulture. Spaskog su zamolili da potpiše u ime Šahovske federacije, i to se smatralo posebnom čašću. Spaskom je ukazana čast od strane CK partije, a on tu čast nije cijenio.“ Za starog komunistu Abramova to je takođe bilo neprijatno: „Spaski je proizvod sovjetskog sistema. Taj sistem mu je davao sve što je bilo potrebno za igru, ali kada nije bilo riječ o šahu, on nije želio da bude njegov dio.“

Reakcija vlasti bila je krajnje negativna: zamjenik predsjednika Viktor Ivonin sazvao je tim povodom specijalni sastanak u Sportskom komitetu. Spaski nije bio pozvan, a ono što se dešavalo podsjećalo je na suđenje u odsustvu. Među učesnicima su bili rukovodilac sindikata Sportskog komiteta (čiji je član bio i Spaski), predstavnici Centralnog komiteta Komsomola i Centralnog šahovskog kluba, kao i novinar novinske agencije „Novosti“ koji je napisao to pismo.

Tokom procjene postupka Spaskog i pokušaja da se odluči šta učiniti sa njegovim odbijanjem, isplivalo je opšte nezadovoljstvo ponašanjem svjetskog šampiona. Svi su se slagali da ga vjerovatno neće uspjeti natjerati da potpiše pismo, ali su se nadali da će uticaj Botvinika, želja Spaskog da dobije novi stan i glasine o njegovom neprimjerenom ponašanju na predsjedništvu Šahovske federacije uticati na njega.

Na kraju je odlučeno da Ivonin još jednom razgovara s njim, iako se i taj pokušaj pokazao uzaludnim: odluka Spaskog bila je čvrsta. Nije je promijenio čak ni telefonski poziv iz KGB-a.

Govoreći o pripremama za susret sa Fišerom, direktor Centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski naveo je ovaj događaj kao primjer nezrelosti Spaskog. Mihail Bejlin priča da je Spaski uživao u tome da nervira druge, čak i ako je rizikovao da ih povrijedi. Govorio je ono što se niko drugi nije usuđivao da izgovori.

„Na primjer, jednom je držao predavanje pred velikom publikom u Nižnjem Novgorodu. O Estoniji je rekao da je vrlo prijatna mala zemlja sa vrlo teškom sudbinom. Meni se to nije svidjelo: u sali su bili ljudi koji su smatrali da Estonija ima izuzetno srećnu sudbinu. Nije bilo lako priviknuti se na njegov način da sebi dozvoli da kaže neprijatne stvari.“

Ako kao uzoran sovjetski građanin vjerujete da je aneksija od strane Sovjetskog Saveza za Estoniju i njen narod bila dar sudbine, onda ćete sigurno smatrati sumnjivim i samo posredno neodobravanje tog čina od strane Spaskog.

-Nastaviće se-