Andy Soltis: Mihail Botvinik -Život i partije svjetskog šahovskog šampiona (44.nastavak)

44.nastavak

Život u Molotovu

Botvinik, Gajane, njegova bolesna majka i dadilja smjestili su se u jednoj sobi u studentskom domu Pedagoškog fakulteta u Molotovu. Njihova porodica se proširila 26. aprila 1942. godine kada je rođena njihova kćerka Olga, koju su zvali Olja. Botvinik je pronašao posao u fabrici visokog napona, a kasnije je imenovan za njenog šefa u Sjevero-zapadnoj regionalnoj mreži Uralne energetske organizacije.

Botvinik očigledno nije imao nikakve kontakte s šahom sve do zime 1941-42, kada je putovao „po službenom poslu” gotovo 200 milja do Sverdlovska, grada u kojem su car Nikolaj II i njegova porodica ubijeni 1918. godine. Na njegovo iznenađenje, tamo je naišao na šahovski turnir, koji je vodio Jakov Rokhlin, a koji je skoro gladni poručnik Vjačeslav Ragozin osvajao.

Bilo je malo posmatrača, ali su sve ulaznice bile rasprodate, jer je uz ulaznicu dolazila i vrijedna vekna hljeba. U teškim vremenima, hljeb je postao „tvrda valuta“, a Botvinikovi su mijenjali svoje bonove za krompir kako bi preživjeli. Međutim, morao je i da proda svoju mašinu za kucanje Underwood. Nju je kupio novcem od nagrade za brilijantnu partiju koju je odigrao protiv Saviellyja Tartakovera u Nottinghamu, a koristio ju je da kuca svoju doktorsku disertaciju.

U ovim oskudnim životnim vremenima, Botvinik se okrenuo šahovskoj analizi. Tema njegovog istraživanja bio je „Apsolutno prvenstvo„. U večernjim satima radio je na knjizi o turniru, istražujući gdje su stvarno dobijene i izgubljene partije. Rukopis je trajao godinu i po dana da bi bio napisan, a ostao je u koferu sve do 1947. godine. Botvinik je takođe formirao ono što je nazvao „komitetom“ kako bi se bavio nikada zaboravljenim mečom s Aljehinom. Uključio je Ragozina, Rokhlina i svog prijatelja iz djetinjstva Grishu Goldberga, koji je tada bio kapetan u mornarici. Aljehin, zarobljen u okupiranoj Francuskoj, možda je takođe razmišljao o tom meču. Njegovi članci iz marta 1941. godine, „Arijevski i židovski šah“, u Pariser Zeitung napali su ono što je nazivao defanzivnošću Emanuela Laskera, Akibe Rubinsteina i drugih Židova. Botvinik je primijetio da Aljehin nije spomenuo najjačeg židovskog šahistu tog vremena. Na 50. godišnjicu tih zloglasnih članaka, Botvinik je napisao da ga je Aljehin izostavio jer nije želio „uvrijediti budućeg protivnika u meču za svjetskog šampiona.“

Nakon što je završila odlučujuća bitka za Staljingrad 2. februara 1943, „niko nije sumnjao u našu konačnu pobjedu“, napisao je Botvinik. Međutim, njegov život postao je teži. Iako je upravljao fabrikom, bio je zadužen za sječu drveta za ogrijev. „Jednog dana u šumi me to jako pogodilo (u vezi teksta Aljehina)“, napisao je u Achieving the Aim. „Razmislio sam o tome i poslao pismo Molotovu“, koji je četiri godine ranije garantovao podršku za meč sa Aljehinom.

„Nekoliko nedjelja kasnije“ Botvinik je pozvan u kancelariju jednog zvaničnika za energetiku, rekao je. Razlog je bio da primi telefonski poziv iz Moskve: Molotov je dao uputstva Dmitriju Žimerinu, narodnom komesaru sovjetskih elektroenergetskih postrojenja, rekavši da je „apsolutno neophodno održati spremnost druga Botvinika da igra šah“.Ovako je šef sovjetske elektroenergetske mreže postao novi Botvinikov pokrovitelj. Žimerinov nalog odredio je tri dana u sedmici za učenje šaha. Kada je nalog stigao na lokalni nivo, tri dana su protumačena tako da uključuju nedjelju, koja je obično bila slobodan dan. Tako su samo srijeda i subota dodani. „Ali nisam se bunio; bilo je u redu kako je bilo!“ napisao je Botvinik.

Sovjetski šah je nastavio postojati i drugdje. Majstorski turniri su održavani tokom prve dvije godine rata. Međutim, „nisam imao vremena da igram i nisam bio u pravom mentalnom stanju za to“, rekao je. Međutim, Šahovski komitet mu je naložio da ode u Sverdlovsk u aprilu 1943. na dvostruki turnir sa osam igrača. Ovo je bila poslastica jer ga je „vozač kočije“ odvezao na državnu farmu da se odmori i pripremi. „Hrana na farmi bila je izvanredna. Pečena svinjetina i krompir dva puta dnevno, kao i litra svježeg kravljeg mlijeka, a tu je bio i hljeb! Jeo sam, šetao, spavao i radio sa velikom energijom!“ Bilo je naznaka ove energije u njegovoj igri na Sverdlovskom turniru.

Sverdlovsk 1943
Botvinik–Evgeny Zagoryansky
A13 Englesko otvaranje

1-0

U Sverdlovsku, Botvinik je uspio ostvariti po jednu pobjedu i remi protiv svakog od svojih sedam protivnika, završivši sa poenom i po prednosti ispred ostalih. Međutim, njegova otvaranja bila su sumnjiva. Proveo je dvije nedjelje pokušavajući da „očisti“ veoma oštru varijantu Otvorene obrane Španske, kako je rekao. Ali kada je to pokušao u Sverdlovsku, Isaak Boleslavski je napravio veliku rupu u njegovoj domaćoj analizi. „Da, moje analize su trebale biti provjerene sa Ragozinom, to je bilo jasno!“ napisao je u knjizi Analitički. Ali to će morati da čeka do kraja rata. Bio je uspješniji s jednostavnijim varijantama:

Sverdlovsk 1943
Botvinik–Vasilij Smyslov
C46
Igra tri skakača

1-0

Šahovske vijesti bile su oskudne tokom rata. Nije jasno kada je Botvinik saznao da se veliki turnir održao u Salzburgu u junu 1943. godine i da je Aleksandar Aljehin tada predložio Paulu Keresu da igraju meč za svjetskog šampiona. Da je Keres prihvatio, njegov sudbina i Botvinikova — kao i status šampionata poslije rata i budućnost FIDE — bili bi sasvim drugačiji. Ali Keres je rekao ne.

-Nastaviće se-